Koga god bi ga sretao, molio je da mu dođem čitati jer mu je majka bila već stara i brzo se umarala.

Ćesto sam sretao ljude koji su puno zla nanijeli drugima.

Prevedeno s romskog riječi pjesme Idem, idem živopisno opisuju nomadski narod koji je u zapadnim društvima i dan danas marginaliziran: Putovao sam mnogim cestama i sretao sretne Rome; Putovao sam daleko, širom svijeta i sretao sretne Rome; O romski ljudi, o romska djeco, o Romi gdje god bili; Sa svojim šatorima, duž sretnih putova.

a nije. pametna je, zgodna i sexy. a ja nisam ni probao. tilt. rađe sam pio i zajebavao se. i sretao ju. čekao sam da se baci na mene, da zabije svoje prste u moje napaćeno tijelo, da me odvuče negdje i da mi čini divne stvari. sjebalo me to što moja vizija sexa s njom nije bila iz moje glave. imao sam onu jebenu ptičju perspektivu s plafona. a mala fakat ima super tijelo. ne samo u mojoj viziji nego fakat ima:) ona govori mirno i ne oblači se prenapadno. ona je sigurno dobra. s i g u r n o živi sex; D

U hotelima u Tunisu sretao sam ljude koji ovamo dolaze već drugi ili treći puta.

slazem se s tobom, ali sto se tice vjeronauka poslali su me na sve druge predmete bez da sam se prije toga susretao s fizikom, kemijom,... druga stvar je sto vjeronauku nije mjesto u skoli. o tome je vec dovoljno napisano ovdje. ja sam na vjeronauk isao u crkvu, a prije toga sam se s religijom sretao doma. na jezike sam krenuo kad sam krenuo u skolu, a prije toga sam stjecajem okolnosti naucio 2 strana jezika. samo su me u muzicku bacili ko u ves masinu pa rezultati nisu bili sjajni.

Možda susrete sa zanimljivim ljudima koje ne bih sretao da nije kampanja i koje susrećem i spontano i planski.

Zoranićeva baština nije nikakav plod puke mašte, niti je njegov« Perivoj od slave »nekakav zemaljski izmaštani raj, već je to stvarni renesansno oblikovan vrt kakav se sretao uz plemićke palače na ovim hrvatskim primorskim stranama.

Na tom tragičnom putu sretao sam ljude iz Šida, Županje, Vinkovaca, Đakova, Našica, Broda, Gradiške i Požege, opisuje Mato. Kad smo došli do Dravograda, među nas je došao jedan beogradski profesor s činom majora.

Ova knjižica pruža svjež uvid u karakter i svjetonazor Alberta Einsteina: neke su misli vrckaste dosjetke, neke zanimljiva svjedočanstva o ljudima s kojima se sretao te o duhu njegova vremena, a neke uže vezane uz njegov znanstveni rad.

Mislim si, tako će mi srce svaki put pucati kada ga budem sretao zbunjenog.

Poslije sam uživo sretao Tina Ujevi ć a.

Ugostio me je na par dana, a ja sam upoznavao grad, nalazio s prijateljima koje sam upoznao u Europi zadnjih par godina, te sretao nove.

U zadnjih 2 tjedna, bilo je i previše raznih proglašenja sportaša godine, često sam sretao i vrh šahovskoga saveza.

Samo ponekad dok sam ju sretao na podiju strasti noseći svoje pravo ja, Harlekina sa tisuću imena, sjena mojih usna se spuštala njenim bisernim vratom.

Sretao sam ljude s doktorskim i drugim diplomama a bili su bedasti kak opanak.

Ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče profesor Vlado Jukić u svojoj se karijeri sretao s raznim dušebrižnicima koji su se interesirali za neke pacijente, a zanimljivo je da je uvijek riječ o pacijentima koji na svoje ime imaju upisanu imovinu. Nisu neuobičajeni slučajevi da se sa starijim ili dementnim osobama koji imaju neku imovinu manipulira.

Btw., sredinom 90 - ih sam imao jednu prijateljicu, srpkinju iz Aleksinca (sad ti nesto nije jasno?) i u ono vrijeme sankcija nisam mogao cuti ni jedne rijece pobune zbog nedaca koje su imali zbog toga ona i ostali njeni sunarodnjaci koje sam kod nje sretao.

Sretao sam i eglenisao sa ljudima koje sam rjeđe viđao.

Sretao sam ja mnoge ljude, ali da sam s njim pio kavu i da sam se s njim družio, to nema nikakve veze.

Ne sećam se da sam sretao druge letače.

Stanovao sam tada u rijetko naseljenom kraju gdje je u krugu od pet kilometara bio svega jedan dućan, jedna birtija i ambulanta, gdje sam sretao malo ljudi, a većina me je poznavala od djetinjstva pa nisu vjerovali svemu što su o meni lajali televizija, radio i novine i to mi je odgovaralo.

Tko to više ne zna gdje je Maločka, gdje Robel " pomaže kad gori uz prugu (ah Rudine) Koliko je puta Dajc bio u Primorskom dolcu, Lečevici... sretao se sa postrojbom iz Splita, sezoncima i brojnim društvima od Mladosti iz Sučurca do Trogira, pa i sa Šibenskog područja.

Adalbert von Chamisso, francuski plemić koji je kao izbjeglica od Francuske revolucije živio u Njemačkoj i pisao na njemačkome, opisao je u svome putopisu Svetu Helenu i Napoleona kojeg su tamo čuvali engleski vojnici, ali kad bi se on pojavio, oni su u njemu uvijek osjećali zapovjednika.34 Metternich je opisao Napoleona s kojim se često i dugo sretao na pregovorima.

ima li čovjek dušu? naravno, kako bi bez nje. priznajem sretao sam neke što su se trudili da je dobro prikriju, ali... a gdje li se, dovraga, nalazi taj organ kad ga do sada nisam uspio naći niti u jednom anatomskom atlasu svijeta. a tražio sam, od onih staroegipatskih do najsuvremenijih internetskih. tek nešto malo srednjovjekovnih naznaka o njenom postojanja uvjerava me da je tu negdje, u dubini nakupine jednostavnih stanica što su, na nagovor prevaranta Gena, odlučili sklepati ovaj organizam što ga nosim (bez da su za njega tražili moju ikakvu privolu). i koju bi to onda svrhu trebao imati jedan takav nevidljivi organ u ovom mom mehanizmu u kojem svaki njegov djelić ima svoju strogo definiranu ulogu. jedino što mi pada na pamet jest skladište. ali ne ono skladište u koje se slaže gotova roba spremna za lifrovanje po trgovinama. takvo više prilići mozgu. nakupina informacija kao nekakav repromterijal u mozgu prođe kroz završnu obradu i onda se uskladišti sve dok se ne plasira dalje kao dobro uklopljen stav. ne, nije to ni ono skladište otpadnog materijala koje nikom ne treba i gomila se dok ne dođe neko povoljno vrijeme da ga se isprazni na deponiju nepotrebnih stvari. nije moja duša takvo skladište. to je skladište naizgled nepotrebno potrebnih stvari, ona drvena polica u kutu podruma, ona kartonska kutija u garaži što se rijetko otvara, ono krilo ormara koja se nikad ne preslagiva, onaj tamni kutak sobe u kojem se ne briše prašina, djelić tavana iza zavjese od paučine, velika drvena škrinja u kojoj su bez reda i smisla pobacani misli, osjećaji i sjećanja. sve što za života skupih, i onog dobrog i onog lošeg, a što, iz bilo kog razloga, ne htjedoh ili nemogah pokazati ili izreći, sve što sam trebao, a nisam uradio, sve što sam htio, a nisam znao ili smio, bacih u tu kartonsku kutiju, tu nepreslagivanu policu, tu drvenu škrinju ojačanu ukrasima od kovanog željeza i zabravljenu velikim metalnim klučem i ostavih da samuje zaboravljeno. i prisiljavam se, svaki put kad iznova u tu škrinju ubacujem neke nedosanjane snove, neke neizrečene istine što bole više od laži, neke događaje što prijete da postanu uspomene, da ne pogledam, da ne prevrćem, da ne kopam po tim beskorisno korisnim sitnicama jer znam u kakvoj se posudi otrov čuva. i okrećem pogled, kad uz škripu zahrđalih šarki podižem taj poklopac od stoljetne hrastovine, jer znam kako blješte odbaćene misli, znam kako sladunjavom pjesmom, kao sirene odiseja, mame neizgovorene rijeći ' volim te ', jer znam kako tužno zapomaže, kao ostavljeni ranjenik na bojištu, jedna lipanjska noć. i pokušavam, s vremena na vrijeme, izprazniti djelić te pretrpane škrinje izvlačeći, nasumice, iz te gomile, neke stvarčice i ostavljati ih, kao igračku u izlogu, na jednoj stranici bloga, potajno se nadajući da će se nekom dovoljno dopasti da je uzme sebi, da završi u nečijoj pretrpanoj škrinji. u jednom takvom otvranju tog skladišta velikih sitnica, negdje s kraja prošle godine, neoprezno sam, iz tog zatočeništva, pustio neka prastara sjećanja. pokazalo se da nisu zaboravila svoga tamničara i osveta je bila... baš onakva kako se mogu osvetiti neka sjećanja. i što sam mogao? boriti se protiv njih? nisam navikao boriti se sam protiv sebe, ne znam kojim se to oružijem suprostaviti sebi... možda je kukavički, ali pobjegao sam bez riječi, s par nabrzinu skupljenih stvari i djelićem plavokose Stvarnosti, ostavljajući da neki šinteri po zadatku i iz zadovoljstva pohvataju odbjegle krvoloke...

Još dok sam studirao postojao je jedan termin na faxu kojeg sam sretao više nego parove u S. Sporta - structural system analysis. Strukturalna sistemska analiza.Pojam je široke primjene a ovdje ću ga upotrijebiti dosta banalno na analizu igre/postave u jednoj utakmici (Zenit) u odnosu na ono što momčad tek čeka.Dosta sam istih napisao na temu A. Madrida i Barcelone a dotaknuo sam se i Bilbaoa i praktički većine klubova s tribine tako da je ovog puta došao red na Malagu.Uz Levante koji će biti neugodan protivnik svakom u EL Malagu bih izdvojio jer smatram da je uz Borussiu Dortmund najugodnije iznenađenje (ako se to uopće može tako nazvati) dosadašnijeg dijela sezone.

Razmišljao sam o Kinezima koje sam sretao i koji su govorili da nitko više ne vjeruje u budizam, taoizam ili konfucionizam.

Sretao sam naših hardcore fanova iz dosta sportova, od borilačkih, košarke, pa čak i baseballa i američkog nogometa.

Radilo se puno, a Ivana Pavla Drugog sam sretao skoro svakog dana.

Kako sam imao prisup bilo kojem dijelu Vatikana često bih ga sretao kako se šeće u molitvi.