To su primjeri tzv. »dalikanja« i »sakanja«, koji su inače značajke srpskoga jezika.

U ovome će tekstu biti kratko prikazan povijesni razvoj srpskoga jezika, dok je gramatički opis modernoga standardnoga jezika izostavljen.

U tekstovima se bavi onim jezičnim i jezikoslovnim pitanjima koja su istovremeno i politička ili nekako politički obilježena: jezičnopolitička (standardizacijska), pravopisna te pitanja o odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika.

golozlo, ne pravi se tošo kao mate kapović. kad pišem o približavanju hrvatskoga i srpskoga jezika jasno da mislim na približavanja standardnog hrvatskoga i standardnoga srpskoga jezika a ne na lokalne govore koji jesu slobodni. standard je, međutim, uvijek nešto što se propisuje i na čemu treba raditi. on i postoji npr. zato da ja ne bih na ispitu odgovarao onako kako me mater naučila ili da spiker može pročitati dnevnik za sve hrvatske državljane. ti i mate kapović bi i standard destandardizirali. kao nestručnjaku trebalo bi mi vremena da ti odgovorim na pitanje u čemu su hrvatski i srpski ' veštački ' približavani (iako i sam i idućoj rečenici priznaješ izjednačavanje u nekim segmentima). ja se vele čudim tvome pitanju kad znam da svoj jezik za vrijeme svog školovanja nisam smio niti zvati njegovim imenom nego hrvatskosrpskim (uz obvezno ' ili srpskohrvatski ' da se ne bi ne daj Bože učinilo da mi je uvik hrvatsko na prvom mistu). sarkastično mi to izgleda.

U njoj će naći obilje građe za, njezinim rječnikom rečeno, ustažizaciju srpskoga jezika, kojom su ga valjda srpski pisci i jezikoslovci htjeli obraniti od bugarskoga.

Stojim iza tvrdnji svojih malobrojnih hrvatskih kolega da nastavak - ome jest srpski nanos koji ide namjerno od vukovca Maretića radi tzv. zbližavanja hrvatskoga i srpskoga jezika.

S Petrom Skokom kontrolirao je rad na Akademijinu Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika.

Još veliki hrvatski etimolog Petar Skok u svom Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika (JAZU, 1971, knjiga I, str. 503) navodi pojam Fajbanova.

Također rješavanje pitanja tretiranja srpskoga jezika u općoj hrvatskoj javnosti, koje je s punim pravom otvoreno, znatno može pomoći uspostavi što normalnijih odnosa između Hrvata i Srba.

Puno je korektnije, a to uostalom zahtijeva i Hrvatski ustav, da se hrvatskim građanima u Hrvatskoj u javnoj komunikaciji sve pruža na hrvatskom jeziku, nego da se poziva na razumijevanje drugoga, konkretno srpskoga jezika, a narasla su i nova pokoljenja koja srpski zaista ne razumiju.

No, afirmacijom srpskoga imena nakon ustanka godine 1804. i daljnjih političkih previranja, te radova Jerneja Kopitara, tada moćnog cenzora za sve slavenske knjige na području Monarhije, koji je ključna osoba u promoviranju i pomaganju Vuka Karadžića u procesu oblikovanja suvremenoga srpskoga jezika, u slavističkim radovima sve se snažnije buja nazovislovna zbrka: od Dobrovskog koji je 1792. podijelio ilirski jezik na bugarski, racko-servski, bosanski, slavonski, dalmatinski i dubrovački do primjedbi istoga u kojima slovenski jezik proglašava« zapravo »hrvatskim.

nije nepoznato ime Josipa Silića (1934.), jezikoslovca koji 1986. s Vladimirom Anićem objavljuje Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Ne sviđa mi se takav odnos prema jeziku, koji se politizira.

Besmislene diobe Navedeni primjeri zorno govore koliko su besmislene diobe po kojima bi fonološko ili izgovorno pravopisno načelo bilo obilježje srpskoga jezika, a morfonološko hrvatskoga.

Nedavna polemika oko prijevoda sa srpskoga jezika na hrvatski otkrila je javnosti da uz Vijeće za elektroničke medije ne postoji i Vijeće za tiskane medije, a treba postojati.

I ovih će dana najaviti ponovno: Internetom do boljeg znanja hrvatskoga (Večernji list 2. VI. 2007.) Slavko Goldstein hvali otvorenost toga Anićeva Rječnika jerbo to nije samo rječnik svih hrvatskih rieči, nego i srbskih zabilježenih u Akademijinu Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika još u XIX. stoljeću po njegovu prvom uredniku Ä

Kad je 1899. Tomo Maretić pisao svoju Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga jezika, uz supstanciju i strukturu svih razina jezičnoga opisa on uzima u cijelosti i Karadžić-Daničićevu akcentuaciju, a istim su putem krenuli i Ivan Broz i Franjo Iveković u svome Rječniku hrvatskoga jezika 1901. Iako su navedena djela smatrana kodifikacijskim kanonom, ubrzo se spoznalo da postoji jaz između onoga kako izvorni hrvatski govornici (zapadni novoštokavci ponajprije) »obično« govore i onoga kako je propisano govoriti.

Na kraju, prošlo buduće vreme, kao najzanimljivija specifičnost srpskoga jezika.

Težaka, Razlikovni rječnik srpskoga i hrvatskoga jezika (više izd.) i Rječnik razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika (neznatno skraćeni Razlikovni rječnik) V Brodnjaka, Taj hrvatski (prir.

Dugo smo se bojali da s pridruživanjem Uniji hrvatski jezik neće biti priznat, ili će se tražiti da bude inačica BHS bosansko-hrvatsko-srpskoga jezika.

Da tomu nije tako znaju i najvatreniji zagovornici istosti hrvatskoga jezika i srpskoga jezika.

Znamo li unitarističke političke odrednice komunističke Jugoslavije, te u mnogo čemu tamnice hrvatskoga naroda, kao i interese nekih europskih političkih sila, sadržane npr. u političkim projektima tipa ÂťZapadni BalkanÂŤ i sl., lako se može zaključiti da je unitarizacija hrvatskoga i srpskoga jezika bila favorizirajući faktor onih političkih utopija koje nisu htjele prepoznati i prihvatiti hrvatski nacionalni, politički i kulturni identitet kao neprijepornu činjenicu.

Novosadski sporazum 60 godina kasnije Što se odnosa hrvatskoga i srpskoga jezika tiče, kakav je u orahovoj ljusci Vaš stav?

Ja zastupam mišljenje da hrvatski jezik ne postoji odvojeno od srpskoga i da su sva bitna pitanja hrvatskoga jezika u suštini i pitanja srpskoga jezika. (I obrnuto.) U skladu s tim vjerujem u restituciju Novosadskog sporazuma i obnovu jezične zajednice, tj. u jedan jedinstveni srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski književni jezik.

U suautorstvu je od 1947. objavio više izdanja Gramatike hrvatskoga ili srpskoga jezika za osnovne škole i gimnazije, izrađene na zasadama Maretićeve škole.

No nakon I. svjetskog rata Boranić već znatnije intervenira te u četiri izdanja između 1921. i 1928, objavljena već samo pod Boranićevim imenom, mijenja i naslov u Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika.

To se najprije odnosi na Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (1986.) koji je izradio zajedno s prof. dr Josipom Silićem i čije novo izdanje nije doživio - u trenutku njegove smrti bilo je u tisku.

Zatim slijede pitanja kulturne autonomije i identiteta: pravo na upotrebu srpskoga jezika, dvojezičnost, obrazovanje na srpskomu jeziku, zapošljavanje u javnim servisima i upravi, itd.

U Šulekovu rječniku zn. naziv: zagana, zaganka, stil. phil. problema, Problem. ") - Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 21., str. 847., JAZU, Zagreb, 1973./4.).

Za ilustraciju razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika može se navesti kratak recept koji na srpskom jeziku glasi:

Gotovo stotinu godina radilo se na velikom Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika (97 svezaka).