Nije prošla ni njezina priča da je u Hrvatskoj progonjena na jezičnoj osnovi, e da bi joj stoga Nijemci, mislila je, dali azil, respective kakvu profesuru za srpskohrvatski jezik.

Zvonimir Despot je u svojoj kolumni u Večernjem listu 17. kolovoza objavio tekst Prevaziđen srpskohrvatski jezik Snježane Kordić.

Stoga će Kordićeva, ne treba se čuditi, nakon što joj je teorija skrahirala u Njemačkoj, ubuduće još glasnije svakoga onoga proglašavati nacionalistom koji govori o posebnome hrvatskom jeziku (quod erat demonstrandum), dočim će joj srpski ili srpskohrvatski jezik uvijek izgledati tako prirodan, blizak i po sebi razumljiv.

Prebacivati dakle razvoj takvih policentričnih jezika kao model na srpskohrvatski jezik, iako su se hrvatski i srpski stoljećima standardizirali na posvema različit, da ne kažem antagonističan način, kako to čini Kordićeva, doista je posve apsurdno.

Njegov ga izdavač nije objavio pod tim imenom, iako je profesor u svojim znanstvenim člancima jasno pokazao što mu znači sintagma srpskohrvatski jezik i zašto je rabi (npr. u raspravi iz 1983. godine " Rod i spol u srpskohrvatskom jeziku ").

Tako bi se dobio jedan, srpskohrvatski jezik, ekavskoga refleksa jata i pisan latiničnim pismom.

U SR Crnoj Gori službeni jezik je bio srpskohrvatski jezik ijekavskog izgovora.

Što se tiče jezika, dvije parlamentarke, jedna iz Nizozemske a druga iz Njemačke, uputile su amandman na rezoluciju Europskog parlamenta o napretku Hrvatske, koja je u pripremi, da se zbog pristupanja EU-u zemalja jugoistočne Europe vrati srpskohrvatski jezik tvrdeći da je »originalni srpskohrvatski jezik sada podijeljen u razne službene jezike u nekim zemljama potencijalnim kandidatima«.

Za bošnjački jezik se drži da je samo preimenovani srpskohrvatski jezik kakav je bio u službenoj porabi u BiH u doba SFRJ, a za sam srpskohrvatski da je standardni jezik formalno nastao Bečkim dogovorom hrvatskih i srpskih književnika i filologa 1850. Opet, za jednu školu taj je dogovor početak nastanka srpskohrvatskoga jezika u kojemu su se hrvatski i srpski jednostavno " spojili ", dok je za druge to značilo hrvatsko prihvaćanje, ili " preuzimanje " Karadžićevog, etnički srpskog jezika.

Tako npr. uporaba naziva srpskohrvatski jezik i njegovih donedavnih kodova scr i scc u svjetskim knjižnicama nije razlučivala hrvatsku književnu i znanstvenu produkciju od srpske.

Umjesto hrvatskoga jezika, u različitim okolnostima njegova službenog korištenja u inozemstvu uporno se nudio tzv. srpskohrvatski jezik (npr. prevođenje na Međunarodnom tribunalu u Haagu) ili pak neobični BKS-jezik (na sveučilištima nekih europskih zemalja, npr. u Austriji).

Kad uzmemo u obzir i činjenicu da je u SR Jugoslaviji napušten naziv srpskohrvatski jezik, a uveden samo srpski jezik, sad će to biti prihvatljivo i onima koji nisu upućeni u pojedinosti o kojima je ovdje bila riječ.

Srpskohrvatski jezik/Hrvatskosrpski jezik (ISO 639 - 3: hbs) nazivan i srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski; bilo je političko ime hibridnoga " jezika " koji je trebao nastati spajanjem hrvatskoga i srpskoga, po mišljenju nekih slavista to je bila samo želja koja je zamišljana od 1850. godine, ali se nije ostvarila do 1954. godine i tzv. Novosadskoga dogovora.

Ta se želja pokušala nametnuti od 1954. godine do 1990. godine, kada se, po stajalištu podržavatelja hibridizacije, srpskohrvatski jezik, kao neuspjeli makrojezik (ISO 639 - 3: hbs) [ 1 ] raspao na hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik.

Naime, u Jugoslaviji je na snazi bilo uvjerenje kako postoji jedan srpskohrvatski jezik čijih nekoliko sastavnica ima samo različite standarde.Sjećam se, na faksu nas je profesor Vončina glačao svim odrednicama suvereniteta hrvatskoga jezka, temeljem knjige Povijest hrvatskoga jezika, sada akademika, Milana Moguša mogli smo pratiti suverenitet jezika kroz Baščansku ploču, Gazofilacijum, popa Martinca, Dubrovačke književnosti, Marka Marulića, Zrinskih i Frankopana, Andrije Jambrešića, Iliraca, narodnih zahtijevanja, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Društva za jezik u Banovini Hrvatskoj.

Spočetka je to bilo: hrvatskosrpski/srpskohrvatski jezik, zatim u neko vrijeme hrvatskosrpski ili srpskohrvatski jezik, pa potom hrvatski književni jezik (to je doduše potrajalo jako kratko hrvatsko proljeće), da bi na kraju završilo na hrvatski ili srpski jezik.

Schröder tvrdi da se s raspadom Jugoslavije raspao i " srpskohrvatski jezik " na nacionalne jezike bošnjački, hrvatski i srpski, a da se nositelji tih " novih " jezika sada kao i prije međusobno bez problema razumiju.

Srpskohrvatski jezik i hrvatskosrpski jezik nisu ista stvar

No, upornost kojom se i u posljednjih osamnaest godina negiralo postojanje hrvatskoga jezika, te ga se međunarodno nije priznalo, unatoč tome što Ustav Republike Hrvatske precizno određuje hrvatski jezik kao službeni jezik hrvatske države, pokazatelj je nastojanja kojim se na međunarodnom planu pokušavao hrvatski jezik utopiti u jednoj umjetnoj tvorevini zvanoj srpskohrvatski jezik.

U saveznom Službenom listu stajala je formulacija srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski, ja se s tom formulacijom ne moram slagati, ali se nipošto ne slažem da se ovaj članak naziva Srpskohrvatski jezik, puno bi bolje bilo da se zove dvojno, kako su u Novome Sadu za isti porabili dva naziva (u istom tekstu), srpskohrvatski, i drugi termin hrvatskosrpski.

Između činjenice da je u Ustavu Republike Hrvatske hrvatski jezik određen kao službeni jezik u Hrvatskoj i činjenice da nije postojalo odgovarajuće međunarodno priznanje hrvatskoga jezika u svjetskim tzv. ISO-standardima, već je ono što se imalo smatrati hrvatskim jezikom bilo određeno bastardnim oblikom jezika sadržanom u nazivu srpskohrvatski jezik, međunarodni subjekti u pravilu su se opredjeljivali za ovo drugo.

Time je ujedno srpskohrvatski jezik, taj Âťčudnovati kljunašÂŤ hrvatske jezične povijesti, nadajmo se, zauvijek nestao iz našeg okruženja.

Časopis »Jezik« imao je od svojega prvog broja podnaslov »Časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika«, a takav podnaslov više nije bio moguć, službeni je naziv postao jedino »srpskohrvatski jezik«, odnosno u Hrvatskoj »hrvatskosrpski jezik«.

Sve se to odvijalo u ozračju onodobne slavistike koja je počesto vrludala u pitanjima nacionalne atribucije narječja, te se pojam " srpskohrvatski jezik " pojavio i počeo afirmirati od 30 - ih i 40 - ih godina 19. stoljeća kao kompromisni odgovor na zbunjujuću situaciju: dva jezika, hrvatski i srpski, bili su praktički potpuno međusobno razumljivi, zadržavši pritom neprijepornu individualnost na svim razinama komunikacije.

Diplomirao na Filološkom fakultetu, 1982. godine, grupa za jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik - smjer književno-publicistički.

Evidentno je da u Hrvatskoj postoje snage koje nas vraćaju na SRPSKOHRVATSKI jezik.

U jezikoslovnome smíslu srpskohrvatski jezik ne može se razdvojiti na dva ili više jezika.

Velik niz malih činjenica u članku Snježane Kordić stoji, ali ne stoji glavna činjenica: standardni jezik ne određuju lingvisti, već političari pa je njezino nastojanje da lingvističkim djelovanjem vrati srpskohrvatski jezik unaprijed osuđeno na propast.

Pošto u Vikipediji ne vučemo zaključaka a predstavljamo činjenice, pošto stručnjaci ovog svemira priznaju Hrvate Slavenima, te pošto to ne čini srpskohrvatski jezik stvarnijim i nije uvrijeda Hrvatima, vraćam na međunarodnu inačicu.

Još bolje Hrvatskosrpski i srpskohrvatski jezik ili Hrvatskosrpsko i srpskohrvatsko jezično pitanje ili Hrvatskosrpska i srpskohrvatska jezična paradigma (malo znanstvenije).