I tako ja ipak dobijem čaj, a čovjeku se odjednom vrati sjećanje na hrvatsko-srpski jezik, engleski više nije trebao ni njemu ni nama.

Čovjek je odmah otišao do konobara i nešto mu rekao, a onda se vratio nama: - Da, alergija na hrvatsko-srpski jezik postoji, ali ja sam rekao konobaru da ste iz Hrvatske, pa neće biti problema.

Srpsko-Hrvatski ili Hrvatsko-Srpski jezik je standardni policentrični jezik koji kao takav ima svoje varijante: Hrvatska, Srpska, Bosanska i Crnogorska.

Deklaracija se već po tome smatrala subverzivnim nacionalističkim aktom, jer je predlagala da se hrvatsko-srpski jezik, kako se službeno nazivao, u Hrvatskoj naziva samo hrvatskim.

Ima li u Zagrebu danas vukovaca koji se otvoreno zauzimaju za srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik?

Predmeti koji su se izučavali kroz 4 razreda školovanja bili su: hrvatsko-srpski jezik, francuski jezik, zemljopis, povijest, račun, geometrija, fizika, botanika i zoologija, kemija, crtanje, lijepo pisanje, pjevanje, higijena, kućanstvo, građanska prava i dužnosti, gimnastika, ručni rad, vjeronauk (rimokatolički, pravoslavni i islamski).

U Jugoslaviju je prvi put došao početkom pedesetih, kako bi naučio hrvatsko-srpski jezik, a od 1960. je počeo raditi kao dopisnik televizije ARD iz Beograda.

Srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik je umjetna tvorevina koja nikad u povijesti nije postojala kao zaseban jezik vec je stvorena za vrijeme prvog bujanja jugoslavenstva u 19. stoljecu. u SFRJ taj jezik nije postojao i nije se koristio kao sluzbeni jezik, vec je to svugdje bio hrvatski jezik (u hrvatskoj), slovenski u sloveniji, makedonski u makedoniji. jedina zemlja koja je koristila neku varijantu srpsko-hrvatskog je bila BiH, a danas se tamo koristi ili bosnjacki jezik ili srpski (ovisno o entitetu). uopce mi nije jasno kako netko moze, na engleskoj wikipediji pogotovo, govoriti da su to dva ista jezika. niti su nastali u istim uvjetima (hrvati su se pomijesali sa ilirima vec u 7. stoljecu dok su srpska plemena na ova podrucja dosla tek u 8. odnosno 9. stoljecu), niti su se razvijali pod istim uvjetima (utjecaj talijana, austrijanaca i madjara u hrvatskom jeziku, odnosno utjecaj turaka i bugara u srpskom jeziku), niti je ikad postojao pravopis ili rijecnih srpsko-hrvatskoj jezika (uvijek su postojali pravopisi hrvatskog ili srpskog jezika odnosno rijecnici istog, ali ili u ovom slucaju ne znaci isto sto i crtica).

Nudili su nam katedru za hrvatske studije na kojoj se može predavati sve osim hrvatskoga jezika, mogli smo imati i katedru za hrvatsko-srpski jezik, ali ništa od toga nismo prihvatili.

Riznica hrvatske pisane riječi, Nacionalna i sveušilišna knjižnica u Zagrebu, pokrenula je početkom godine 2008. pred nadležnim međunarodnim tijelom izmjenu dotadanje kodne oznake za hrvatsko-srpski jezik (scr) u važeći jezični kod hrv kao međunarodnu oznaku za hrvatski jezik u bibliografskoj upotrebi. 1. rujna iste godine to je nastojanje i ostvareno.

Zanimljivo je ipak pitanje, kako zavelim reče ontološko, što postoji, što ne postoji. postoji li uopće ono što je postojalo. jesu li stvari materijalni predmeti, predmeti čula ili ih imenuje jezik. da li je postojala jugoslavija ili ne, da li je postojao jugoslavenski jezik. ja mislim da je postojao, isto kao toharski. makar nekima u srcu nije bio, on je postojao. postoji li bruno orešar? postoji, makar bi neki htjeli da ga nema. prema tome, stavljanje navodnika na termin koji je 50 godina korišten kao naziv, ime današnjeg hrvatskoh jezika, svakako je proizvoljno. gaj ge je nazivao jezik ilirski, zvli su hrvatski jezik krot povijest raznim imenima uraznim razdobljima i od raznih ljudi. jezik je imenovao sam sebe, ontološki se temeljio samopovratnošću, davao si nadimke itd. e, sad reći da nije postojao hrvatsko-srpski bliže je vrapču nego reći da je postojao. a budući da je postojao obilježen tim imenom, nikakvi navodnici ne mogu opisati njegov nestanak, njegovu povijesnu zabludnost, njegovu neutemeljenost. i zato, braćo, pogasimo navodnike na hrvatsko-srpski jezik, ne budimo škrti prema vlasitioj povijesti, snazi i postojanju čak unutar mnogih bivših država. ne mogu stvari nestati ako ih stavimo u navodnike, što jejoš gore, one navodnike koriste kao rogove i jurnu na nas s 4 bodlje, sa sve četiri strane. zavelime, imaš li ti svoje mišljenje o jeziku ili ti ga belevarac određuje. mislim pritom ono što si napisao da se s njim slažeš kao uvijek dosad? nemojte brisat i premještati ovaj upis. ajmo malo razgovarat. vrlo sam se razočarao, da budem iskren, čuo sam priče mnogih ljudi kako je imoart ovakionaki, onih koji su bili članovi. sve sam mislio pa šta je ljudi vami toliko smetalo. sad ih pomalo shvaćam, ali ne, nećete me se lako riješiti. i do kraja ću inzstirat da promijenite uređivačku politiku, tj. da ne forsirate svaki upis na političku desnicu. to hoću, i možete pričati kako toga nema, ali ja vidim, a vi se samo branite, zbijajte se skupa u živi zid, u kordone akohoćete. koristite svu silu, prekomjernu akohoćete.

Predmet najizloženiji ideološkim manipulacijama, uz hrvatsko-srpski jezik, svakako je povijest.

Dakle, ako u ustavu piše da treba poštivati prava svakoga pojedinca, a zakon omogući da policajac sjedne u maricu građanina s urednim dokumentima u šetnji, koji nije osumnjičen za nešto, onda zakon treba dotjerati. tako i pravilnik foruma treba dotjerati do mjere koja je sukladna sv. pismu. uzet ću za primjer hrvatsko-srpski jezik i potrebu navodnika. ako moderator uoči dualnu mogućnost korištenja navodnih znakova i misli da bi navodnici bili bolji za temu i autoru predloži promjenu, a ovaj promjenu prihvati, onda je to po sv. pismu i uređenom pravilniku. ako moderator sam bez prethodne suglasnosti autora naslov promijeni, onda se to zove kršenje ljudskih prava, autorskih, može se to nazvati i cenzura. cenzura ako nije utemeljena po sv. pismu jest krivično djelo, i po svetom pismu i dorađenom pravilniku. da li bi čehoslovačka trebalo u današnje vrijeme pisati s navodnim znakovima. i jugoslavija, austrougarska, rimsko carstvo. u nekim prilikama bi. hrvatsko-srpski jezik je bilo službeno ime jezika kojim su pisali i govorili govornici toga jezika od dana kada je taj jezik dobio taj službeni naziv do dana kad je taj naziv ukinut. i ne samo to samo ime uvjetovalo je i neke jezične osobitosti hrvatsko-srpskog jezika koje ga razlikuju od današnjeg hrvatskoga. dakle, po svim kriterijima, njegova istinitost i postojanje su nedvojbeni. neki su dvojili postoji li ili ne, danas još složnije dvoje postoji li, je li njegovo ime utemeljeno. no, bez obzira na dvojbe, činjenica je da je postojao. i prema tome navodni znakovi sasvim su suvišni. ali, moglo bi ih se i staviti, ali ne samovoljno, onako usput autoru istog nabaciti da je " nepažljiv kao i uvijek " i silom boga ne moliti.

Međutim, iznimno sam se iznenadio kada sam čuo kako dobro priča, nazovimo ga arhaično, hrvatsko-srpski jezik.

O čemu se radilo? Problem je bio u tome što se smatralo da je hrvatsko-srpski jezik jedan jezik pa ako se jedna knjiga pojavila u Srbiji na srpskom jeziku, onda se ta ista knjiga nije mogla prevesti u Hrvatskoj.

Na pozivnicama je uvijek pisalo da će program biti preveden na hrvatsko-srpski jezik (CBS), a prevodioci su uvijek, piše Lesar, govorili srpski.

Vidimo da nam danas taj isti Slavko Goldstein, kao savjetnik Premijera, pokušava vratiti hrvatsko-srpski jezik.

Umjesto nekadašnjeg srpsko-hrvatskoga, vjerojatno se sprema bošnjačko-crnogorsko-hrvatsko-srpski jezik, stoji u alarmantnom dokumentu što ga je jučer prihvatilo i objavilo Predsjedništvo HAZU.

Odbijao sam još kao dječak učiti hrvatsko-srpski jezik i podrivao sam komunistički sistem tako što nikada nisam naučio niti čitati niti pisati te njihove povijesne manipulacije.

U vrijeme u kojem sam ja išao u školu učili smo hrvatsko-srpski jezik, pa mi se normalno može potkrasti koja, kako Ti kažeš, srpska riječ.

Da Tuđman nije bio lukav i koristio se svim sredstvima, danas bismo još uvijek u hrvatskim osnovnim školama učili ćirilicu i hrvatsko-SRPSKI jezik, kao nakon prilično naivnog, ali po hrvatske domoljube pogubnog Proljeća

Naime profesor Maštrović zaslužan je i za Međunarodno priznanje hrvatskog jezika zahvaljujući čemu ćemo pri ulasku u Europsaku Uniju kao službeni jezik imati hrvatski, a ne hrvatsko-srpski jezik.

drago dijete, hajde uzmi koju povijesnu čitanku u ruke, i utvrdi kada se i zašto počeo koristiti hrvatsko-srpski jezik u Istri.

Rampa, za mene je hrvatsko-srpski jezik je strani jezik kada Vi progovorite i naucite pisati kao sto ja pisem Vas jezik javite se, istina za motiku nije potreba vece znanje od Vase.

Na dva televizijska monitora, ispred kojih je stol i nekoliko fotelja, mogu se pratiti događaji iz sudnice, koji se simultano prevode na srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik: slušamo završnu riječ tužitelja u procesu protiv Jadranka Prlića, bivšeg premijera Herceg-Bosne, i drugih koji se terete za zločine nad muslimanskim civilima u srednjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini 1993. i 1994. Kraj nas nekoliko civila, govore poznatim jezikom.

To su oni koji su od Snježane Kordić napravili najvećeg neprijatelja u Hrvatskoj, a žena samo kaže da lingvistički, po pravilima struke, postoji srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik koji je policentričan.

I to se događa u trenutku kad su Hrvati velikim naporom u svjetskim akademskim središtima uspjeli dokazati da ne postoji hrvatsko-srpski jezik, kad uspijevaju da se po sveučilištima otvaraju hrvatski lektorati i katedre, kad je nedavno (u srpnju 2008.) ISO Registration Authority za knjižnice, nakladničke ustanove i svjetsku bibliografiju odijelio hrvatsku (hrv) od srpske djelatnosti (sr) na svjetskom planu.

Štovana mi je profa (nisam imao čast da mi predaje Hrvatsko-Srpski jezik kako se to tada zvalo, no generaciji je predavala u 2. gimnaziji koja se tad pitaj boga kako zvala Obrazovni centar za tra la la no upoznao sam je jednom prilikom, negdje 1982) zapela za oko jer na koricama knjižice je slika tipa koji sa zoljom na leđima i kalašem u ruci cipelari civile, koji krvavi leže na podu

Simpatija prema ovome bendu u kojem je glavnu riječ vodio kreativni dvojac Brecelj-Bele i koji je svoj otkačeni, provokativni i bezobrazni slovenski prozapadni ' state of mind ' uspješno prenio na tadašnji hrvatsko-srpski jezik nikad neće nedostajati.

Uglavnom bio sam u krivu i ima puno ljudi koji ne govore hrvatsko/srpski jezik.