Upotreba, u ovome kao i u mnogim drugim izvješćima toga vremena, riječi hrvatski, srpskohrvatski, jugoslavenski i slavenski, kao sinonima, daje osjećaj izjednačavanja s kojim su razni predstavnici talijanskih vlasti gledali na kulturni netalijanski element u Pazinu i u Istri.

Mnogo teže tu posebnost prihvaćaju neka strana sveučilišta, leksikografske ustanove i knjižnice koje predmet za hrvatski i srpski jezik i njihove kulture nazivaju srpskohrvatski (Serbo-Croatian, serbokroatisch, serbo-croate), ali uglavnom zbog inercije prošlih shvaćanja i teškoća konkretnih prestruktuiranja slavističkih odjela.

Ipak se na svima sveučilištima jezik konkretno ostvaruje i uči ili kao hrvatski ili kao srpski, već prema nastavniku koji ga predaje, jer se, unatoč imenu, »srpskohrvatski« ne može ostvariti.

Nikakvom se kombinacijom od toga ne može napraviti tekst koji bi bio i hrvatski i srpski, tj. »srpskohrvatski«.

Nije prošla ni njezina priča da je u Hrvatskoj progonjena na jezičnoj osnovi, e da bi joj stoga Nijemci, mislila je, dali azil, respective kakvu profesuru za srpskohrvatski jezik.

golozlo, ne pravi se tošo kao mate kapović. kad pišem o približavanju hrvatskoga i srpskoga jezika jasno da mislim na približavanja standardnog hrvatskoga i standardnoga srpskoga jezika a ne na lokalne govore koji jesu slobodni. standard je, međutim, uvijek nešto što se propisuje i na čemu treba raditi. on i postoji npr. zato da ja ne bih na ispitu odgovarao onako kako me mater naučila ili da spiker može pročitati dnevnik za sve hrvatske državljane. ti i mate kapović bi i standard destandardizirali. kao nestručnjaku trebalo bi mi vremena da ti odgovorim na pitanje u čemu su hrvatski i srpski ' veštački ' približavani (iako i sam i idućoj rečenici priznaješ izjednačavanje u nekim segmentima). ja se vele čudim tvome pitanju kad znam da svoj jezik za vrijeme svog školovanja nisam smio niti zvati njegovim imenom nego hrvatskosrpskim (uz obvezno ' ili srpskohrvatski ' da se ne bi ne daj Bože učinilo da mi je uvik hrvatsko na prvom mistu). sarkastično mi to izgleda.

A pravdam Tomićevu pogriješku, što bi sad, cipa dlaku napola. rećemo, ja. čitam sad jednu knjigu debelu 4 prsta koja je prevedena na srpskohrvatski. ne samo da je dobro prevedena s francuskoga, nego nema u njoj tipfelera u odnosu na suvremenu hrvatsku masprodukciju ni 5 %. a nova masprodukcija nije taj naslov još stigla ni prevesti. dakako, radi se o francuskoj ljevičarskoj literaturi, o ženi onoga sartrea. i ponese me taj jezik, moraš se uživit da bi razumio što piše.

T na kraju je gotovo nečujno, pa se u transkripciji na " srpskohrvatski " obično izgubilo.

Zvonimir Despot je u svojoj kolumni u Večernjem listu 17. kolovoza objavio tekst Prevaziđen srpskohrvatski jezik Snježane Kordić.

Stoga će Kordićeva, ne treba se čuditi, nakon što joj je teorija skrahirala u Njemačkoj, ubuduće još glasnije svakoga onoga proglašavati nacionalistom koji govori o posebnome hrvatskom jeziku (quod erat demonstrandum), dočim će joj srpski ili srpskohrvatski jezik uvijek izgledati tako prirodan, blizak i po sebi razumljiv.

Prebacivati dakle razvoj takvih policentričnih jezika kao model na srpskohrvatski jezik, iako su se hrvatski i srpski stoljećima standardizirali na posvema različit, da ne kažem antagonističan način, kako to čini Kordićeva, doista je posve apsurdno.

Oni doduše vele da se zove srpski i da se prostire do Karlovca, Karlobaga i Virovitice, dočim Kordićeva tvrdi da se jezik zove srpskohrvatski i da se određuje, kao i kod slovopisaca, štokavskim dijalektom, na kojemu da je taj njezin jedini jezik srpskohrvatski standardiziran.

Zna se kako se taj jezik menjao, kako se iz društveno političkih potreba baš kod Hrvata nazivao hrvatski ili srpski, srpski, pa srpskohrvatski.

U studenome 2009. u Subotici je osnovan inicijativni odbor za osnutak nacionalnog vijeća Jugoslavena u Republici Srbiji, [ 3 ] pri čemu je njihov predstavnik naglasio da je njihov jezik srpskohrvatski. [ 3 ]

Prijašnja j ugoslavenska unitaristička (inernacionalistička) politika sliči sadašnjoj etnojezičnoj i kulturnoj europskoj globalizaciji (europeizaciji): jedna država (SFRJ: EU) - jedna nacija (Jugoslaven: Europljanin) - jedan nacionalni jezik (srpskohrvatski: engleski).

Puristi se žale na političke pritiske koji su utjecali na razvoj pravopisa u Jugoslavijama - ali slično se žale i Srbi - najzad, istina je: ako je nama nametnut naziv " hrvatskosrpski ", nametnut je i njima " srpskohrvatski ".

Njegov ga izdavač nije objavio pod tim imenom, iako je profesor u svojim znanstvenim člancima jasno pokazao što mu znači sintagma srpskohrvatski jezik i zašto je rabi (npr. u raspravi iz 1983. godine " Rod i spol u srpskohrvatskom jeziku ").

[ 21 ] Za Ugarsku nisam siguran da je u dokumentima navodila " srpskohrvatski ", pa se u popisima također javlja kao jezik - hrvatski.

Ozbiljniji je bio pritisak beogradskih centralizatora u propisu naziva jezika (srpskohrvatski, čak i " srpskohrvatskoslovenački ") i strukturi jezika u školstvu i administarciji.

Tako bi se dobio jedan, srpskohrvatski jezik, ekavskoga refleksa jata i pisan latiničnim pismom.

Budući da je u Hrvatskoj službeni hrvatski, u Srbiji i Crnoj Gori srpski, u Bosni i Hercegovini bošnjački (pod bosanskim imenom), hrvatski i srpski - nerealno je očekivati da će« srpskohrvatski »nastaviti himeričko postojanje u zrakopraznome prostoru.

većina kataloga svjetskih institucija i dalje zadržava pojam srpskohrvatski, uz pojmove srpski i hrvatski (često i bošnjački).

Tako se dakle, podvaljuje odavno završena priča o umjetnom, nepostojećem srpskohrvatskom jeziku s malim jedva primjetnim uzmakom te bi se mogla prevesti i ovako: u Hrvatskoj se govori hrvatskim jezikom, ali se " tamo " u Vukovaru zadržao srpskohrvatski, jedinstven jezik Hrvata i Srba.

Režirala je u sarajevskim i pariškim kazalištima, snimala dokumentarce, postavljala izložbe i zaradila uglednu Stendhalovu nagradu 2008. Autor je antologije francuske moderne književnosti, i antologije bosanske književnosti, prevodila je književna djela s francuskog, engleskog, talijanskog, turskog, arapskog i perzijskog na srpskohrvatski (npr. izbor iz 1001 noći, Svjetlost, 1981 prvo izdanje), te s turskog, osmanskog turskog i bošnjačkog na francuski (Ivo Andrić: Prokleta Avlija - La cour maudite)

Pojam« srpskohrvatski »ima dugu i zamršenu povijest.

Srpskohrvatski standardni jezik se nije raspao propašću SFRJ, nego nikada i nije postojao, usprkos svim međunarodnim klasifikacijama koje su samo politička potvrda realpolitičkih odnosa snaga i specifikuma jezične historije, a ne relevantna lingvistička kategorizacija.

Da nije bilo dogovora, pregovora i prisila oko ujedinjavanja jezika (kao što nije bilo s češkim i slovačkim, ili urduom i hindijem), ni srpskohrvatski ne bi bio klasificiran kao standardni jezik.

Za područje bivše Jugoslavije, tj. za bivši srpskohrvatski/hrvatski ili srpski jezik, moglo bi se zaključiti sljedeće: do konca 19. stoljeća stvorena su mnoga važna djela na području leksikografije (rječnici) i gramatike.

Srpski filolog Aleksandar Belić, najistaknutiji srpski jezikoslovac 1. polovice 20. stoljeća, dao je mnoge istaknute radove iz dijalektologije, općeg jezikoslovlja i slavistike, a njegov utjecaj se protegao i na područje pravopisa, gdje je pokušao nametnuti srpsku jezičnu normu na cijelom području jezika koji se zvao srpskohrvatski (čak u neko vrijeme srpskohrvatskoslovenački, jer se slovenski jezik namjeravalo utrpati u isti koš s drugim južnoslavenskim jezicima).

[ 17 ] Katekizmi i katolička kultura mogu biti samo na hrvatskom, o srpskom nema niti govora, a kamoli neki centaurski " srpskohrvatski ".