Nakon Staljinove smrti (1953.), kao jedan od glavnih predstavnika novih strujanja, postao je predsjednik vlade.

Očito da je takva zaštita bila neophodna, jer poslije Staljinove smrti još nije postojalo potpuno povjerenje u nove sovjetske vlasti.

To se nije dogodilo, jer je već potkraj srpnja na V. kongresu KPJ Tito dobio podršku svoje partije i otad počinje rascjep u europskom komunističkom pokretu: Sovjetski Savez gomila trupe na mađarskoj granici, donedavno prijateljske zemlje komunističkog bloka neprestano bockaju Jugoslaviju, a ponovna uspostava odnosa sa Zapadom napreduje sporo zbog različitosti državnih sustava. Tajna dvorca I. B. metaforički se bavi shizmom koja je na međunarodnom planu potresala Jugoslaviju sve do Staljinove smrti 1953. U dvorcu I. B. kućedomaćin (Nenad Lhotka, najpoznatiji hrvatski baletni plesač tog razdoblja osobito na nastupu u Romeu i Juliji s legendarnom Anom Roje; on je ujedno i koreograf filma) u svom laboratoriju eksperimentira s raznoraznim provokacijama koje se nalaze u bocama, sve dok mu ne stigne visoki gost odjeven u rusku rubašku (operni pjevač Gregor Radev, brat velike primadone HNK Marijane Radev).

Sve do Staljinove smrti (1953.) uživao je velik ugled u komunističkom pokretu.

Nakon Staljinove smrti otvori su zazidani i gradilište je napušteno, kaže vršitelj dužnosti ravnatelja NP Paklenica Zlatko Marasović

Sovjeti su ju poslije Staljinove smrti rehabilitirali, a Tito i njegova partija to nisu nikad učinili.

Da budem precizniji nakon Staljinove smrti, ispocetka limitirajuci samo vojnu opremu, a kasnije i pravi pravcati novac... Novac koji su onda hrvatski katolici (i slovenski) dobijali od strane zapadnih financijskih institucija i vlada je prilicno obilato pomogao izgraditi stotina tisuca stanova, kilometara cesta, otvoriti radnih mjesta gdje su hrvatski katolici mogli raditi, hraniti obitelji i nekako prezivljavati,,,,,, Reci mi koliko su hrvatski katolicki politicari otvorili radnih mjesta?

Poslije Staljinove smrti oboje su rehabilitirani.

paradigma zla je referiranje na recimo činjenicu da je gestapo imao 1939 7500 " zaposlenika ", a nkvd, uključujući i osoblje iz gulaga 366.000; pa recimo podatak da je carski režim u razdoblju od 1825 - 1917 izvršio 6.321 političku egzekuciju, a da je od 1917, samo u dva mjeseca 1918 15.000 ljudi platilo glavom, zatim 6 milijuna ljudi tijekom gladi uzrokovane kolektivizacijom, 7 milijuna ljudi u gulazima 1934 - 1941, i 2.750.000 još uvijek u gulazima u trenutku staljinove smrti, izvolite pronaći paralele u " demokratskim režimima "; nadalje, teško me gospon doza možete uvjeriti o " cilju koji opravdava sredstva ".... ako vas ovi podatci ne zastrašuju i otupljuju kritičko mišljenje mene oni ne ostavljaju ravnodušnim....

Počeo je proces naglog urušavanja komunizma iznutra uz pomoć Britanskog agenta i masona Roberta Maxwela koji je, nakon Staljinove smrti, podučio sovjetske komuniste kako državnu imovinu prebaciti na zapad na privatne račune.

Godine 1953. (godina je to i Staljinove smrti) Ustavom se ozakonjuje nova utopija samoupravljanje kao temelj društveno-političkog uređenja zemlje, koja je isprva, kakogod to naivno sada zvučalo, mamila nadom i većom slobodom i u kojoj su dominirali pojedini autoriteti (Gavella u kazalištu, npr.) koji su u svoje metode rada i stvaranja uvodili toleranciju i uvažavanje različitosti.

Nakon Staljinove smrti 1953., praksa socijalističkog realizma vremenom je postala opuštenija, iako je cenzura (i autocenzura), ostala relativno jaka sve do pojave Gorbačovljeve glasnosti od sredine 1980 - ih.

On nije prihvatio miješanje Staljina u unutarnje stvari Jugoslavije, pa od 1948. do Staljinove smrti nastupa era hladnih odnosa sa Sovjetskim Savezom, a Staljinove simpatizere Tito šalje u logore.

Nakon Staljinove smrti proglašena je 20 - dnevna žalost.

Nakon Staljinove smrti 1956. provedena je formalna rehabilitacija, no opća diskriminacija protiv Čečenaca nastavljena je sve do kraja SSSR-a.

A ne kaže ni to da su svi ti nesretnici poslije Staljinove smrti u Moskvi rehabilitirani.

Posle Staljinove smrti sve su ove Titove " štetočine " bile u Moskvi rehabilitirane i proglašene nevinima.

Ispovijesti nekih hadezeovih dužnosnika nakon Sanaderova izbacivanja iz stranke podsjećaju na ublažene verzije izljeva boljševičkih glavešina nakon Staljinove smrti i Hruščevljeva novog smjera.

Otud klasična Trockijeva analiza staljinističkog termidora ovdje možda nije bezostatno točna: stvarni se termidor desio tek nakon Staljinove smrti (ili, prije, čak i nakon Hruščovljevog pada), sa brežnjevskim godinama stagnacije, kada se nomenklatura konačno stabilizirala u novu klasu. Pravi staljinizam je prije enigmatični iščezavajući posrednik između autentične lenjinističke revolucionarne erupcije i njenog termidora.

Treći put su umrli ožujka 1939. godine, kada ih je Tito, što pred njihovu smrt, što posmrtno, izbacio iz KPJ, a četvrti put to im se dogodilo 15 - 20 godina kasnije, kada ni poslije Staljinove smrti i njihove amnestije u SSSR nije ništa ozbiljno učinio da ih i on rehabilitira i oslobodi od svojih iskonstruiranih optužbi.

Nakon Staljinove smrti oslobođena je kazne, ali joj je bilo zabranjeno živjeti u Moskvi.

Informbiro je imao tri faze: prvu, od 1947. do 1948, kada se sovjetski utjecaj sve više širi po zemljama u kojima je bio jak radni č ki pokret i vlade proizašle iz takve orijentacije; drugu, od 1948. do 1953, kada je oštrica bila uperena protiv Komunisti č ke partije Jugoslavije, koja se nije htjela pod č initi njegovu diktatu, te tre ć u, od Staljinove smrti 1953. do 1956, kad je ve ć nastupio proces destaljinizacije, što je bio i poraz samog Informbiroa.

Petrograd je preimenovan u Lenjingrad nakon Lenjinove smrti, Caricin u Staljingrad mnogo prije Staljinove smrti, a tako isto i Podgorica u Titograd mnogo prije Titove smrti.

Francuska 1960.: Francuska: SSSR JUGOSLAVIJA 2:1 (pr.) Iako je od Staljinove smrti prošlo osam godina, finale je bio metafora sovjetsko-jugoslavenskog sukoba na predsjedničkoj razini između Tita i Staljina.

U tim su logorima ostali sve do Staljinove smrti 1953. NACIONAL: Kako to da ste se vi, a ne netko od Talijana izbjeglih iz Istre i Dalmacije, odlučili napisati knjigu o egzodusu?

Berija je nakon Staljinove smrti bio prvi u redu za deboljševizaciju, doduše samo vanjske politike, a postoje i ozbiljni dokazi da je bio spreman u zamjenu za pristojnu novčanu naknadu sovjetskoj ekonomiji pristati na ujedinjenje Njemačke gotovo četrdeset godina prije nego što se zaista zbilo.

Nakon Staljinove smrti trunuo je u depou u Rostovu na Donu, dok ga 1985. nisu dovezli u Gori.

Nakon rata je studirao u Lodzu i Varšavi, gdje je doktorirao u godini Staljinove smrti.

Nastala je neposredno nakon Staljinove smrti i navodni je glazbeni opis Staljina i frustracija njegovom diktatorskom vladavinom koja je iza sebe ostavila milijune žrtava.

Od 1917 do Staljinove smrti 1953 u SSSR-u je ubijeno bez žrtava 2. svjetskog rata oko 35 milijuna ljudi.