Sve je to kurzivnom glagoljicom zapisano u Listini slavnog Dragoslava, jednom od najstarijih i najvažnijih dokumenata starohrvatske diplomatike.

Porijeklo naziva sela je od starohrvatske riječi laz, koja označava dio brdske kosine podesan za savlađivanje hodom (oplaz, lazina), odnosno prijelaz iz nešto višeg u niži teren.

Danas Muzej HAS raspolaže opsežnim fondom starohrvatske arheološke baštine od oko 20 000 predmeta, od čega je u stalnom postavu izloženo tek oko 25 % građe.

Ispred jednobrodne starohrvatske crkve sv. Martina biskupa u Pridrazi, mjestu sa 1.478 stanovnika raštrkanih u 23 zaselka na površini 8 x8 kilometara, " uzduž i poprijeko " - od Novigradskog mora i Novigrada do Karina, od Smilčića do Karinskog mora, snimio svoju 315. i 316. milenijsku fotografiju: " Sv. Martin na konju sa štitom " i " Sv. Martin 1500 ".

U selu se nalazi crkva Sv. Jurja, građena na temeljima starohrvatske, iz 13. stoljeća.

Zemljopisni položaj Like, Gacke i Krbave bio je vrlo pogodan za širenje vlasti i hrvatskog imena u današnju Slavoniju, Bosnu i obalni pojas.Kraniometrijska istraživanja (Šlausa i njegovih suradnika) na starohrvatskim nalazištima datiranim između X. i XIII. stoljeća pokazala su da to razdoblje koincidira s razdobljem postupne ekspanzije starohrvatske populacije koja se iz iz svojega uporišta na istočnoj obali Jadrana i njegova neposrednog zaleđa postupno širila najprije na teritorij današnje Bosne i Hercegovine, a potom i u kontinentalnu Hrvatsku. 290 D.

O opstojnosti Hrvata na Bribirskoj glavici u ranom srednjem vijeku svjedoče temeljni ostaci starohrvatske crkve, ali i groblja na kojima su se ukopi vršili najkasnije od početka 9. stoljeća (grobovi su usmjereni prema točki izlaza sunca na dan ukopa).

Iz tih vremena nalazimo tri starohrvatske nekropole datirane između 9. i 12. stoljeća.

Ovo djelo, u pomanjkanju povijesnih vrela, dodatno osvjetljava tamne strane najstarije hrvatske prošlosti i isto tako pokazuje da je autor nesumnjivo najbolji živući poznavatelj starohrvatske arheološke ostavštine.

Ličko plemstvo je u većini slučajeva proisticalo iz vremena starohrvatske društvene hijerarhije.

U ispravama iz 11. st. spominje se kao jedno od središta starohrvatske županije Sidrage.

Udruga Trabakul portretirajući starohrvatske brodove i život na moru kakav je nekad bio, vođena kapetanom Igorom Hajdarhodžićem započela je svoju ' plovidbu ' devedesetih godina u Dubrovniku, a u budućnosti je planirana edukacija i djece iz drugih zemalja obzirom da će škola otploviti i u Sloveniju, Crnu Goru i Italiju.

Otada se profesionalno bavi unikatnim nakitom, restauriranjem i replikama starohrvatske kulturne baštine za Etnografski muzej u Zagrebu, Etnografski muzej u Splitu, Sinjsku alku i dr. Član je ULUPUH-a, HZSU-a i HDLU-a.

Crkva se nalazi na mjestu starohrvatske crkve iz IX. stoljeća i uz nju su pronađeni brojni arheološki nalazi koji svjedoče o kontinuitetu života na ovim područjima kroz stoljeća.

Na položaju Crkvina su ostaci antičke gospodarske zgrade, a nad njom ruševine starohrvatske crkve iz IX. st., zasebnog tipa trobrodne crkvene arhitekture na području Dalmacije.

Fragment s pleterom starohrvatske ornamentike uzidan na mrtvačnici u blizini crkve Sv. Vida na groblju jedinstveni je primjer umjetničkog izraza u razdoblju 9 11 st. na ovom području.

Nalazi keramike govore o kratkotrajnom zaposjedanju brežuljka u ranom srednjem vijeku (VIII ili IX. st.) od male starohrvatske skupine koja gradi privremeno boravište od kamenih škrila, izlomljenih dijelova zidina i podnih obloga iz obližnje antičke vodospreme.

Bilo je to za svečano otvorenje festivala odlično repertoarno rješenje, a pjevanje solista, njihovi zvonki i u pjevu sigurni glasovi, pomno uvježbani zbor i nadasve apartna zvučanja instrumentalnog ansambl, s oglašavanjem sopila i električne gitare, uz dramatski snažno kazivanje recitatora Joška Ševe, pružali su dojmove izvedbeno vrlo zahtjeve i ugođajno proživljene starohrvatske mise za mrtve kojom je nadasve pouzdano i u svakom trenutku koncentrirano ravnao slovenski maestro Marko Letonja.

Kao takvu, možemo je svrstati u značajnu skupinu šesterolisnih crkvica starohrvatske sakralne arhitekture od koje se skupine većina nalazi upravo na području sjeverne Dalmacije.

Mnogi predmeti starohrvatske materijalne kulture, poglavito naušnice, javljaju se vrlo često i izvan matičnog područja stare hrvatske države.

Ona je bila spoj starohrvatske arhitekture i novih građevinskih oblika koje šire benediktinci od sredine 11. st.

Starohrvatske legende potvrđuju kako tijekom prvih 18 godina suvremene Republike Hrvatske, dok je naša domovina još bila maloljetna, nitko živ nije precizno znao koliko parafiskalnih pristojbi plaćaju građani.

U blizini crkve nalaze se ostaci nekadašnje starohrvatske crkve iz vremena kneza Branimira i čudotvorni izvor koji nikada ne presuši.

O obnovi starohrvatske, srednjovjekovne utvrde na uzvisini ponad Zelengrada govorio je Ivan Mitrović, član zelengradskog kluba iz Rijeke.

U Stulinoj ulici su ruševine starohrvatske, poslije dograđivane crkve sv. Stjepana, koju spominje Konstantin Porfirogenet (oko polovice X. st.).

Tek je sada Muzej, koji ima jedinstvenu namjenu skupljanja, prezentiranja i proučavanja ostataka starohrvatske materijalne i duhovne kulture u Hrvatskoj iz vremena od 7. do 15. stoljeća, s težištem od 9. do 12. stoljeća, mogao normalno raditi i priređivati znanstvene skupove i izložbe kao prezentaciju rezultata svojih istraživanja, a također i kao obilježavanje značajnih obljetnica, kako iz rada Muzeja, tako i značajnih obljetnica hrvatske povijesti.

O prisutnosti čovjeka na ovom prostoru pak svjedoči nekoliko nalazišta iz paleolitika, ostaci rimskih građevina u Maloj Proversi te brojne starohrvatske predromaničke crkve.

Tek ovdje, međutim, postajemo svjesni njegova prinosa na polju crkvene glazbe, u što pripada i njegova vlastita himnodijska zbirka Starohrvatske crkvene popijevke.

Crkva Sv. Dunata vrijedan je primjerak starohrvatske arhitekture sazidan u bizantskom stilu u 9. st.

Naziv Bekija nastao je iz turske riječi bekiye, bakiye što na hrvatskom jeziku znači ostatak.l Ovi dijelovi su izdvojeni iz Imotske krajine razgraničenjem iza Požarevačkog mira, koji je sklopljen u Požarevcu 21. srpnja 1718. godine.2 Gornja i Donja Bekija bili su sastavni dijelovi starohrvatske župe Imota, a ne kako se smatralo samo sastavni dijelovi kadiluka Imotski, koji je u sebe svojedobno uključivao nahije: Imota, Duvno, Buško Blato, Ljubuški, Posušje, Gorsku župu, Fragustin i Primorje.3 Imotska krajina je oslobođena od Turaka 2. kolovoza 1717. godine.