Otvo-renost prema svim narječnim stilizacijama i svim žanrovima hrvatske književnosti odredila je njegov stil i jezik, priskrbila mu atribut vertikale u kontinuitetu hrvatskoga književnoga jezika i potvrdila istinu da je ' svaki tekst novo tkanje koje se sastoji iz negdašnjih citata ' (Roland Barthes)«.

Grb Balšića se u raznim varijantama - stilizacijama pojavljuje na novcu kovanom od svih vladara te dinastije.

Posve je nebitno je li to danak povampirenju vremešnog žanra ili pak o činjenici da se Hus i društvo - a posebice gitarist Brkova formata sposoban posvojiti baš svaki gitaristički rukopis te Bero koji je jednako suveren kad je riječ o južnjačkim klavijaturama - u bluesu, ali i srodonim southern stilizacijama savršeno snalaze.

Osim prema ekspresionističkim stilizacijama, Whale znatnu pozornost posvećuje ekscentričnostima ljudskog karaktera pa se film izdvaja i originalnom razradom lika čudovišta kao pomalo tužnog izopćenika koji se bezuspješno nastoji uklopiti u ljudsku sredinu.

Ideja guranja Mlinarčeva rukopisa u zagrljaj kurentnim (domaćim i svjetskim) pop-rock stilizacijama, samo je djelomično bio uspješan.

U temama pak poput Meni je svejedeno - odličnom komadu R B-ja, u kojem sparinguje i Mario Huljev - te Biću sretan, s klimoglavom i prema kurentnim folk-R n B-neo soul stilizacijama, ulazi u prostor kojeg su antologijskom Ništa mi neće ovaj dan pokvarit, kao naizgled običnom hedonističkom ili ljubavnom pjesmom koja se, međutim, itekako referira na svagdan - definirali TBF.

Smatrao je da su razlike među književnim stilizacijama triju narječja vrlo malene.

Soderbergh je Čarobnog Mikea koncipirao kao Kralja pornića (1997.) za stripere, pomiješavši vibru i dramaturgiju američke kinematografije sedamdesetih (npr. Groznica subotnje večeri, 1977.) s vlastitim friškim dokudramskim indie stilizacijama u novome mileniju, zacementiranim na Iznajmljenoj vezi (2009.) s kojom redateljev aktualni film dijeli odškrinuti pretinac relevantnog ekonomskog podteksta (junakov pokušaj dobivanja zajma za pokretanja malog biznisa s namještajem).

Scaggs je izvornim R B/soul/rock stilizacijama ostao vjeran i kasnijim albumima poput Moments (1971.), Slow Dancer (1974.), Silk Degrees (1976.)...

Snimljen bez Crazy Horsea, imao je raskošne harmonije i izniman materijal s country i folk stilizacijama poput Unknown Legend, From Hank To Hendrix, One Of These Days i Harvest Moon.

Hard Candy skreće s retro disco kursa Confessions On The Dancefloor iz 2005. prema rnb/hip hop stilizacijama gore navedenih.

Proizvoljna kreativnost u novije vrijeme doduše rezultira i ponekim, na sreću rijetkim stilizacijama na kojima su zvijezde naslikane ne samo sa šest nego i sa bilo većim bilo manjim brojem krakova (npr. pet ili osam krakova), ali bi takve proizvoljne kreativnosti bilo uputnije izbjegavati jer se njima gubi značajan dio izvorne simbolike i poruke šestokrakih zvijezda, koje u karmelskom grbu izražavaju sponu Staroga i Novoga zavjeta i određenu širu, integrativnu, ekumensku i međureligijsku dimenziju karmelskoga reda i kršćanstva općenito.

U protivnom, kad bi se heraldički opis grba bazirao na stilizacijama tj. likovnim i drugim prikazima grba, ne bismo mogli pouzdano utvrditi ključne elemente grba, budući da svako doba rađa neke vlastite ukrasne elemente i načine prikazivanja, u skladu s vladajućim ukusom.

Štoviše, eponimni prvijenac objavio je još 1969. Album snimljen u čuvenim Muscle Shoals studijima bljesnuo je sjajnim vokalom - koji može podsjetiti i na Johna Hiatta i Vana Morrisona - te uspjelim stilizacijama rhythm and bluesa i soula; ništa slabijima od sličnih daleko poznatijih Vanovih izdanja.

Potonji su, pak, kao u slučaju reprezentativnih snimki Osibise od prije tri desetljeća, više dugovali iskustvu brass-rock grupa poput Blood Sweat Tears ili Chicago i njihovim jazzy-rock stilizacijama negoli produkciji Motowna.

The Frajle su mu smo dodale još malo začina s gypsy stilizacijama i a la parisiene pozajmicama.

Ponekad to ispadne izvrsno kao u uvodnoj If I Was Your Vampire, no na većini albuma se taj autentični osjećaj očaja koji bi trebao krasiti svaku pravu goth himnu zamjenjuje njegovim uobičajenim stilizacijama.

" Another Man Is Gone " s " cooderovskim " blues/folk stilizacijama, brojevi u kojima melankoličnu atmosferu posve na tragu Townesa van Zandta - uz Casha i Stevea Earlea još jednoga omiljenog Fisherova junaka - stvaraju jecajuća violina i klavir, skladbe u kojima se Fisherova akustična gitara i vokal ovijaju i zvucima Gretch gitare s diskretnim " crunchom " i vibratom... potvrdili su i u paklenoj vrućini pretrpanog kluba " Willard Grant Conspiracy " kao - uz " Lambchop " - predvodnike nove mutacije americane/alter countryja.

Spike Jonze je, čini se, jedini redatelj koji je u stanju suvislo uprizoriti Kaufmanove scenarije, jer shvaća da bizarni predlošci zahtijevaju vrlo prizemljenu realizaciju: u protivnom bi se priča tako razletjela da je nitko ne bi mogao pohvatati (na primjer, Michel Gondry upropastio je Kaufmanovu Ljudsku prirodu nemogućim stilizacijama, a George Clooney Ispovjesti opasnog uma očajnom glumačkom podjelom i neshvaćanjem autorove ironije).

Uostalom, nakon uvodne Cold, Cold Heart country standarda Hanka Williamsa s prvijenca koji je uživo dobio akvarelnu sjetnu atmosferu te Nightingale, teme s maestralnim stilizacijama Memphis rhythm bluesa te superiornom Norah za električnim klavirom (Wurlitzerom?), treći koncert broj Those Sweet Words, odrađen je kao eksplicitni country.

Ako su oni koji su redigirali i prevodili tekstove (ovdje mislimo i na biblijske eksperte koji jednako tumače te iste tekstove) bili zarobljeni još u tom svijetu predodžbi, onda su oni upotrebljavali ponovno te izraze i preuzimali ih u novim stilizacijama teksta u vjeri da su taj tekst ispravno shvatili te su ga stoga ispravno redigirali i preveli.

Za razliku od albuma prethodnika Lipote gladan, ljubavi žedan, kojeg je snimio surađujući s Antom Gelom kaneći se u dosluhu s jazzy-pop stilizacijama otkloniti od splitsko-dalmatinske šlageristike, friškom Kadencom Tedi Spalato se vratio izvorištima.

Prepoznaje se to i u sasvim oprečnim stilizacijama volumena u takvima koji ' kruto ' odstoje od tijela ili ga baš suprotno ' pipkaju ' mekim ali voluminoznim naborima svile, to većim što smo bliži srcu, torzu, glavi

Riječ je o specifičnim figurativnim stilizacijama preuzetim iz različitih povijesnih uprizorenja, od davnine do današnjih dana, što Čeranića potvrđuje kao autora sposobna asimilirati, adoptirati i pripitomiti invaziju slika i amalgam činjenica koji obilježavaju svekoliku povijest umjetnosti.

Calexico su bili posebno nadahnuti i u izvedbama skladbi poput Guero Canelo, brojevima s očitim alter country/folk rock stilizacijama s dojmljivim učinkom pedal steel gitare Paula Niehausa te pustinjskim temama u cinemascopu koje su, zbog Burnesova gitarskog twanga, mariachi stilizacija s trubačkim solima i panoramske zvučne slike, podsjećale na spaghetti westerne i glazbeni opus Ennija Morriconea.

Pokazavši da je spreman okušati se i u osebujnijim stilizacijama, Bulajić je u svim djelima potvrđivao autorsku homogenost svoga opusa u čijem je temelju politika kao trajna opća tema, često izravna, kadikad u formi alegorije, pa je i u tom smislu posve prikladno da je upravo Bulajić režirao film o pjesniku slobode Marinu Držiću, Libertas, djelo koje je umnogome summa njegova opusa.

Zato su jezgrene osobine drame tematizacijsko ispitivanje i razrada problematiènih mjesta društveno-psihološkog života, a popratni pojaèivaèi toga jesu u tretiranju svega toga kao ozbiljnih problema, uz povremenu pojaèanu dramatiènost, pod uvjetima komornosti, u stanovitim stilizacijama, otklonima od prikazivaèkoga standarda što pridonose jaèem usredotoèavanju na psihièka i socijalna ' stanja ' (dakle dugoroèniju narav društvenih odnosa i ponašanja) i jaèem dojmu prestižnosti takvih ' umjetnièkih ' preokupacija.

Uz Šantića - čiji se klarinet i harmonika uspješno prebacuju iz jednog žanrovskog prostora u drugi te superiorno snalaze u žanrovskim okvirima jazza-swinga, blues stilizacijama, romskim standardima i sevdalinkama - možda najznačajniji pojedinačni instrumentalni prinos koncertu dao je Mišo Petrović.

Četvrta je dvorana sa slikama Ivana Rabuzina (1921), koji već krajem pedesetih i početkom šezdesetih stvara djela osebujna i postojana stila, iznimne liričnosti (Na bregovima prašuma, 1960; Zora, 1963), a sustavnim apstrahiranjima, pojednostavnjivanjima i stilizacijama dolazi do arealnih rješenja (Tri cvijeta, 1967).

Neću sada o Laibachu, koji je još u osamdesetima uspješno zakoračio na svjetsku (europsku) scenu poigravajući se i s obrascima totalitarizma i industrialom, ali ni o Bregoviću, koji je svojim gypsy balkanskim stilizacijama i vještim copy-pasteom postao globalno poznato ime balkan beata i world musica te gotovo sam svoja izdvojena žanrovska niša.