Naime, zbog pretežito talijanskog karaktera Zone A STT-a, vlade SAD-a i Velike Britanije odlučile su ukinuti Savezničku vojnu upravu u toj zoni te upravu prepustiti talijanskoj vladi.

Sl. 2. Podjela Slobodnog Teritorija Trsta na zone A i B (1947. - 1954.) No od samih početaka STT nije imao sretnu budućnost.

Štoviše, saveznici su u proljeće 1948. godine sastavili Tripartitnu deklaraciju, dokument kojim zbog« beznadne situacije u kojoj se našao STT bez guvernera »predaju upravu nad čitavim teritorijem STT-a Italiji.

Kada je u ljeto 1910. u Trstu STT zapoèeo gradnju dvaju drednota, postalo je oèito da se još jedan mora sagraditi u Maðarskoj pa je 26. svibnja 1910. potpisan primjeren ugovor s ministarstvom trgovine.

Iste je godine u Pazinu osnovan područni ured u sastavu kojega su bili jedna trafostanica od 50/10 kV i 44 trafostanice od 10/0,4 kV, jedan dalekovod od 50 kV od Črnoga Kala (Slovenija) do Savičente te dalekovod dužine 27 km od Karojbe do Slobodnoga Teritorija Trsta (STT).

Poslije rata, odredbama Pariškoga mirovnog ugovora (1947) Julijska Venecija podijeljena je između Italije, Jugoslavije i STT-a. Londonskim memorandumom (1954), koji je STT podijelio između Italije i Jugoslavije, naziv Julijska Venecija preuzela je Republika Italija za pokrajine Goricu i Trst (678 km 2), ali s točno određenom upravnom ulogom, zahvaljujući statutu Autonomne regije Furlanija Julijska Venecija (tal.

Slobodni Teritorij Trsta (STT), područje Trsta, Slovenskog primorja i sjeverozapadne Istre koje je 1947 54. imalo poseban međunarodnopravni status.

Ostatak je kao sporno područje uključen u tim ugovorom osnovan STT koji je obuhvaćao 736 km 2 te bio podijeljen na dva dijela: Zonu A (Trst i okolica od Devina do Milja, 220 km 2) pod angloameričkom, i Zonu B (kotari Buje i Kopar, 516 km 2) pod jugosl. voj. upravom.

Ist. granica STT-a bila je istovjetna na Pariškoj konferenciji predstavljenom franc. prijedlogu razgraničenja između Italije i Jugoslavije: sa sjevera se iz tršćanskoga zaleđa spuštala prema Mirni i njezinim tokom prema moru.

Tripartitnom deklaracijom (20. III. 1948) vlade SAD-a, Velike Britanije i Francuske predložile su prepuštanje cjelokupnog STT-a tal. upravi, što je izazvalo prosvjede Jugoslavije koja je optužila potpisnice kod UN-a za kršenje mirovnog ugovora.

Jugoslavija je bila izložena stalnom savezničkom pritisku, a diplomatski joj je položaj bio dodatno otežan sukobom sa SSSR-om 1948. Italija, čiji je utjecaj u Zoni A rastao, predložila je 1949. podjelu STT-a prema kojoj bi samo manji dio Zone B pripao Jugoslaviji.

Uvidjevši da neće moći dobiti cijeli STT, Jugoslavija je 1952. predložila kondominij kao novo rješenje, no Italija je prijedlog odbila.

Novi pregovori, započeti u veljači sljedeće godine, rezultirali su 5. X. 1954. Londonskim memorandumom kojim je STT ukinut i podijeljen, pri čemu je Jugoslaviji pripala Zona B te 11,5 km 2 Zone A.

Finska novinska agencija STT je u ponedjeljak objavila da je novac kojeg je Patria navodno namijenila za mito Slovencima - nestao.

Prema STT-u, optužnica slovenskog državnog odvjetništva navodi nekoliko milijuna eura mita, a trag tom novcu nestaje negdje na putu prema bečkom aerodromu.

Ovom administrativnom podjelom geografski prostor hrvatskog dijela Istre (osim kotara Buje u sastavu Zone B STT-a) je u potpunosti je uklopljen u pravni sustav FNR Jugoslavije.

Proces izmjena administrativno-teritorijalnog ustroja iznova je započeo je 1951. (Zakon o ukidanju narodnih odbora oblasti, NN 71/51), a zaključen je donošenjem Zakon o podjeli NR Hrvatske na kotare, gradove i općine (NN 16/52) pa su kotarski narodni odbori od travnja 1952. iznova podređeni izravno republičkim tijelima. Nakon 1947. je izvan područja NR Hrvatske ostalo područje sjeverno od Mirne (Bujština i Koparština, tj. današnji gradovi i općine Buje, Brtonigla, Grožnjan, Novigrad i Umag na području Istre), koje je bilo dijelom uspostavljenog Slobodnog Teritorija Trst (STT) sa Zonama A i B.

Benediktinska opatija iz Praglie je pravna osoba čija je imovina oduzeta od jugoslavenskih vlasti, a nalazila se na STT-u.

Pravnim i fizičkim osobama s bivšeg STT-a naknadu je isplatila Italija, što sama ta vjerska zajednica priznaje u svojim podnescima tijelima državne uprave u Bujama.

IME SPORTA NATJECANJA (NOG, KOS, RUK, ODB, ATL, GIMJ, PLI, STT, SAH, KRO, BAD)

Neutemeljena isticanja prava ne samo na prostor STT-a nego i na cijelu Istru, pa i Kvarner te Dalmaciju, kao i zatvaranje očiju pred bolnom realnošću, imala su za posljedicu bitno slabljenje talijanskih pozicija u ovom zamršenom slučaju.

Londonski memorandum (Memorandum o suglasnosti između vlada Italije, Ujedinjenoga Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država i Jugoslavije o Slobodnom Teritoriju Trsta), ugovor o granici i međudržavnim odnosima između Jugoslavije i Italije potpisan u Londonu 5. X. 1954. Nastao je nakon Tršćanske krize i razriješio pitanje spornoga područja Slobodnog Teritorija Trsta (STT).

Memorandumom je ukinuta saveznička voj. uprava u STT-u, što je značilo da civilnu upravu u Zoni A preuzima Italija, a u Zoni B Jugoslavija.

Bio je to prvi talijanski političar koji je problem STT-a vidio kao općeeuropski problem, a ne kao izrazito nacionalno pitanje.

Tako je Cantiere Navale Triestino (CNT) iz Monfalconea zajedno s riječnim brodogradilištem tvrtke DDSG iz Budimpešte gradilo podmornice njemačkog tipa Weser, Ganz-Danubius iz Rijeke prema projektu Germania, a Austriawerft (bivši STT) iz Trsta prema vlastitom projektu.

U vrijeme traženja konačnoga rješenja graničnoga pitanja Jugoslavija dolazi do informacije da Italija planom Delta (odobrenim i potpisanim 30. VIII. 1953) planira vojno osvojiti Zonu A STT-a.

Tal. snage grupiraju se na sjevernoj, a jugosl. snage na juž. granici Zone A STT-a.

Ipak, 5. XII. 1953. potpisan je jugoslavensko-tal. sporazum o povlačenju voj. snaga s granica STT-a.

Bivša SFRJ se osimskim (1975. odnosno 1977.) i rimskim sporazumom (1983.) obvezala da će Italiji isplatiti 110 miliona američkih dolara u 13 godišnjih jednakih rata po 8.461.538 dolara za imovinu koja je ostala na području bivše Zone B STT-a (Bujština i Koparština).

Nakon brojnih prijedloga, prihvaćanja i odustajanja od njih, 5. listopada 1954. godine u Londonu je konačno potpisan Memorandum o razumijevanju, kojim je Zona B s nekoliko sela na Miljskom poluotoku - koja su se dotad nalazila u Zoni A STT-a - potpala pod jugoslavensku civilnu upravu.