Ovo je svijet koji meni nikako nije jasan, svijet oholih i bahatih, u kojem ljudi ne nose satove samo da vide koliko je sati, jer danas i njihovi kućni ljubimci oko vratova, pa i oko capica uz LV odijelca imaju satove, tako da i oni mogu znati kada treba u šetnju ili obaviti nuždu, optočeni dijamantima i draguljima, jer je to nadasve potrebno da zaslijepi druge ljude i natjera ih da proklinju sudbu zlu jer oni nemaju ni za kruh.

I ti već izgaraš u istoj vatri: bez blagoslovljena cvijeta, štita od maslina, u ovom smrtnom času što te tuče gromom, obasjavajući tek tračak, crtu kojom odlaziš, ' pomiren za sudbu, pod gradom: znajući kako plamsa maslina s Cvjetnice, zaštita od groma.

Simo pomagaj mi da sudbu svoju skrojim, jer od muke ove počela sam da se znojim. (x-files 14.03.2008., 13:32:21)

Ili, prema opisu vlastite poetike u pjesmi Skala: »Na skali svemira/miso mi prebira./Vidim tonove,/čujem sliku/razaznajuć u Praliku/obrise nježne, otiske sebe/i pružam ruku put zvijezda/i bića,/vremena i bezvremena,/prostora i neprostora,/čežnjivu/da dohvatim Tebe.« O tome pjesnik govori u svom spisu O poeziji: »Tako pjevanje postaje verificiranje i versificiranje evidencije, ne otkrivanje nepoznatog, već otkrivanje posjedujućeg.« Sbutega teško odolijeva zavodljivosti rima čak onda kada one ne nude lak izlaz ili ako je to samo izlaz za nuždu, pa će završiti dugo nizanje stihova ovako: »Čekam sudbu neskrojenu/Što mi nikad stići neće/To je mog života sjena/Od nje sjene nema veće.« »Ja sam mrtav sada vi ste bili prije«, stihom koji je je napisan u jedanaestom od njegovih Odraza, tj. niza od dvadeset i četiri soneta, Branko Sbutega (1952 2006) obraća nam se danas iz svoje smrti riječima namijenjenim trenutku susreta s čitaocem.

Imaju li Bruno i renesansno mišljenje kakvu implikaciju za znanstveno-tehnološku sudbu Zapada?

Čitav romana se stoga u tipično austerovskoj maniri predstavlja kao pokušaj da se jedan neobičan rukopis i priča koju čuva spase od zaborava otkupljujući time kletu sudbu neznanih junaka.

ohoooo 31 miljarda eura.vise nego sirijska nalazista nafte.bit ce love, bit ce love, krast ce mo hrvateeeeee.bit ce i za udbu i za sudbu i za medije i za komedije a bogami i za građansku akciju i gavellu i radeta brejunskog

Pamet u glavu rekao je gradonačelnik Samobora Antun Dubravko Filipec, predao ključeve i sudbu grada u ruke fašničkih gospodara koji će ga smijehom izvući iz krize, te nestao na dva tjedna zajedno s Avetinjama prošlosti

Stoga blago onom koji nađe lijepo dosuđenu sudbu, gdje još spomen na putovanja i slatki spomen na patnje šumori na pouzdanoj obali, te da onamo rado može dogledati granice koje mu pri rođenju bog za boravak ocrta.

Ako ne prihvatiši padneš u pakao. tamo ćeš moći vječno razmetrati koliko si bio predodređen za takovu sudbu kletu

i odakle vam da ja @sudbu ne podnosim? ma jel vi to stvarate konfuziju, ha? ne volim trofoteljaše (jer je mijenjala nikove i pod njima mene prozivala), tj. njihove gadne navade. protiv osobe nemam niš. kapito?

Ima si jednog svog slugu kom to uspiješe, pereset godina tama u vrići podzemlja stoluje a onda si pozivom da ti se javi napustio ove gudure i nanovo vragu njihovu sudbu prepustio.

Kako uvjeriti ljubomornika u njezinu hudu sudbu?

Već je hitra Satanina duša mračnu tajnu divno razgledala, i u nju sam čisto razabrao prošlu sudbu gordijeh nebesah, i kako je gordi vladac neba svemogućstvo sebi prisvojio i prostorom strašnim zavladao.

Na zlu sudbu palijeh nebesah noć i pustoš carstvo uzdigoše; no slijepe ove vladalice besilne se odmah pokloniše upornome svome soperniku

Vjerni nebu tada legioni u okove teške i plačevne sve nas listom okovaše jako, na šar mračni neobdjelan neki nas baciše, da lance nosimo, đe blaženstva spomen iščezava, đe mračnošću sfera uzbunjena " Zla pričina i zla predvještatelj kad zlu sudbu legionu kaza, na njihova božestvena mrtvo, vocari se uhilenje mrtvo, pogibe im živost božestvena na dviženja i na njina lica.

Ne zelim uopce kontemplirat takvu sudbu.

Usred tamna bršljana sjedah, na samim vratima šume, upravo kad se zlatno podne obići vrelo spustilo s obronaka Alpa, koje nazivljem božanski sazdanim dvorcem nebesnika prema drevnu mnijenju, ali odakle u potaji još štošta odlučeno do ljudi prispijeva: otuda ne očekujući razabrah sudbu jednu, jer samo što mi u toploj sjeni samozboreći duša k Italiji bijaše odlutala i dalje tamo na obale Moreje.

Htio sam kojim aforizmom, kojom poslovicom označiti svoju sudbu, ali mi ne dođe ništa na pamet.

Mijenjati sudbu ovog planeta nije tvoja dužnost sveta.

Dok te slijedim, noc, vjetar, svijet, zamrsili su moju sudbu.

Tragičnu i tužnu sudbu hrvatske vojske poražene na Krbavskom polju potanko su opisali povjesničari Bonfinije, Unresi i Tubero, ali kud i kamo vjerodostojnijim čini se opis ninskoga biskupa Jurja Divnića koji je odmah nakon bitke pohitao u Liku i svoje izvješće o boju sročio za papu Aleksandra VI. upozoravajući ga na pogibelj koja je zaprijetila cijeloj Europi.

Lice smrtno na zemlji čovjeka prilično će biti angelskome, samo teke jednu iskru malu vdohnut ću mu nebesne ljubavi u njegovu zemnome plođenju, da mu tužnu i kukavnu sudbu kolikogod ona ublažaje; jer on opet, ako i zabunjen, sveđer umno ostaje tvorenje i car zemlje, iako u ropstvu.

Oplakujuć moju zabunjenu i snom teškim obuzetu sudbu, vidio sam mrake vladaoca, u prevarnu zmiju pretvorena, đe on puza na zlo čovječestva.

I znat ću joj i ime i značenje i sudbu, i čekat ću je i klonit ću je se i hrlit ću joj, i širit ću laži o njoj, i čuvat ću je se i kad mi darove nosi, i znat ću je koja je i iz kojih je kuća, i odgajat ću je i lomit ću je i pljeskat ću je srdačno po leđima, i pružat ću joj obraz na poljubac, i okrenut ću joj i drugi obraz, i odvraćat ću pogled od nje stidna, i skidat ću je pogledom i mrzit ću je rutinski, i lomit će me, i ljubit ću je i imat će me

Bas kao sto je u ovom slucaju - a sudbu kompi nemres slat: E

Naspra mene lola starac koji kuka na novi porez i na svoju sudbu jer je sam, zamisli, u onoj tamnici izgradija kuću na tri poda.

Ali kad je riječ o kretanju, pojmu pogotovo važnom za odgovor na početno, temeljno i imperativno pitanje njegova traktata: kako poduzeti otvaranja koja vode prema djelovanju (how to undertake openings that lead toward agency?) taj preskok preko ontoloških razlika između činjenice i fikcije može biti sudbonosan, to jest možda upravo ta razlika (i njezino razumijevanje) doista u sebi nosi sudbu.

Psova san Državu u kojon živin, proklinja sudbu koja nas tako gadno ošamari a lipa dama iz moje mladosti mi nikako nije tila učinit skretanje ispred očiju.

Silno san želio da ju vidim, upitam za zlu sudbu.