Imajući dakle u vidu da jugoslavija nije NIKADA uspjela složiti ekonomski model rasta bez kriza (navodno su krize ona ružna strana nazajažljivog kapitalizma, poglavito onog liberalnog, o tome je još Karlo Marks pisao, a nama drug Ajduk prepiričavao), imajući u vidu da Jugoslavija nikada nije uspjela stvoriti ozbiljne tvrtke sposobne za opstanak bez zaštitnih carina ili sposobne za izvoz bilo gdje osim u Irak (gradili bunkere jer ovi tamo nemaju građevinski sektor još od doba Haruna al Rašida) i SSSR (potajno i uz prešutnu suglasnost Zapada transferirali na kapaljku modernu zapadnu tehnologiju jer je Kisindžer bio dovoljno pametan da razumije kako oni to javno ne smiju raditi - pa bogareti jesu li u hladnom ratu ili nisu), a jopet je kužijo da će se rusi lakše navući na spikicu ako vide što zapad ima, nego ako o tome ne mogu ni sanjati, imajući u vidu i to da je birokratski aparat u jugoslaviji bio učinkovitiji (kontroliran od strane jedne partije, na neodređeno vrijeme, podržavan i od amera i od rusa, a kadar raditi na način da ti po potrebi leti i glava - a onda brajko moj nema ni Boga, a kamoli 24 sata koji će te uzeti u zaštitu i stavit na naslovnicu novina) od ovoga našega danas. sve to dakle treba imati u vidu prije nego se dođe i do činjenice da se doba enormnog ekonomskog rasta u jugoslaviji nije bilo demografskih problema, a onda ni financijskih problema koji iz toga neminovno sljeduju - čitaj: penzionera je bilo vrlo malo, bilo je zapravo malo starih ljudi, ali važno je istaknuti da je postotak onih koji su primali penziju među tada živućim 70 godišnjacima bio više nego upola manje nego danas (u prvoj Jugi je bilo 90 % poljoprivrednika, a isti niti su imali mirovinski niti su poslje imali pemziju, osim ako nisu odradili barem Sutjesku i Neretvu ili obrnuto).