Tom lutkaru, pjevaču i sviraču koji ne rekonstruira nego autentično nastavlja život i misiju Pulcinelle (»On vodi mene, a ne ja njega«) nije bila dovoljna sjajna predstava u ritmu neprestane borbe, plesno razigranih udaraca, dijaloga sa siffletom u ustima na dijalektu koji ne treba razumjeti, jer sve je sadržano u vitalnosti igre, slike, zvuka i pokreta, nego je i sutradan na teatrološkoj raspravi iznenada uzeo glavnu riječ, neodoljivo ispovijedajući sebe i Pulcinellu, iskonski drskog, svladavanjem strahova svih vrsta hrabroga bijelog lutka, starijeg rođaka britanskog Puncha, francuskog Polichinelle, rumunjskog Vasilalachea, pulčinel mandlca (koji se spominju u kajkavskoj komediji »Neje vsaki cipeliš za vsaku nogu«) i drugih do Petruške.