Redatelj Vito Taufer maštovitim je i do detalja dotjeranim rješenjima naglasio komični karakter obiju priča: u prvoj je čehovljanskoj zavrzlami pretvaranja i dvoličnosti osobito radio na progresivnoj karakterizaciji likova, dok si je u drugoj nadrealističnoj slikovnici šarolikih halucinacija dao potpunu slobodu tumačenja u dokidanju stilskih i žanrovskih granica.

Vito Taufer se u svojoj režiji nije odlučio u potpunosti ni za jednu od tih krajnosti nego je spretno koristio začudne spojeve sjete i komike, ubacujući u njih povremeno i elemente groteske i farse.

Taufer ga radi na prijelomu dva vremena.

Nakon dvije sezone Taufer stvara novu verziju.

Iz netom iznesenoga i proizlaze temeljna problemska pitanja ove predstave, a koju je na riječkoj pozornici postavio redatelj Vito Taufer.

Predstavu je režirao Vito Taufer, bila je skoro deset godina na repertoaru kazališta, a gospodin Juzbašić je za nju dobio Nagradu " Veljko Maričić " za najbolju scensku glazbu.

Vito Taufer izvrsnom je, samozatajnom metodom, gotovo neprimjetno nas vodeći, od samog početka prebacio lopticu odgovornosti za izgovoreno na pozornici na nas glumce.

U dosadašnjoj kazališnoj karijeri ostvario je preko 50 zapaženih uloga i surađivao s relevantnim redateljskim imenima kao što su Vito Taufer, Matjaž Pograjc, Eduard Muller, Tomaž Pandur, Ivica Buljan, Diego De Brea, Jernej Lorenzi, Mira Erceg, Natalija Manojlović i dr. S matičnom kazališnom kućom, gostovao je na brojnim svjetskim festivalima.

Godine 1982. Vito Taufer u Slovenskom je mladinskom gledališču režirao predstavu Klasni neprijatelj prema tekstu Nigela Williamsa.

Njezine su tekstove režirali među ostalima i Vito Taufer i Matijaž Latin, a uz to autorica je brojnih performansa i umjetničkih instalacija.

Naime, Vito Taufer nam je uvijek pružao izuzetan kazališni užitak, izvlačio je maksimum iz svega čega se dotaknuo i zato je možda ova predstava primjer iznevjerenih očekivanja.

Nadam se da će španjolskog autora Jacinta Benaventu u Dubrovniku predstaviti Vito Taufer, koji upravo stiže u Dubrovnik na prve razgovore, a Brechta će postaviti Paolo Magelli, ističe Ivica Prlender. Želimo da Magelli postaviti Brechtovu Operu za tri groša, kojoj ćemo dati dubrovačko-mediteranski temperament.

Vito Taufer je oduševljen idejom da režira to djelo, što će se realizirati u suradnji Festivalskog ansambla i Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba, ističe Kunčević.

Još uspješnije, ali ne tako dosljedno (što u našem slučaju vjerojatno i nije moguće), redatelj Vito Taufer zamjenjuje, također zamišljeni, elitističko-agramerski, bankarsko-umjetnički ambijent Gospode Glembajevih svijetom u kojem više baš i nema gospode, odnosno ambijentom gangsterskoga filma poznata ishodišta, kojim jednako, ako ne još više, no svakako izvanjski otvorenije i brutalnije vlada novac.

Riječka će izvedba Ljepotice i zvijeri biti sve samo ne klasična, jer riječ je o treš bajci čiju režiju potpisuje proslavljeni slovenski redatelj Vito Taufer, a autorica je mlada kafanska pjesnikinja, kako samu sebe naziva, Riječanka Jelena J-Zlo Tondini.

U Europi Eurokaz u to vrijeme promovira generacije inovativnih redatelja s područja bivše Jugoslavije (Dragan Živadinov, Branko Brezovec, Vito Taufer, Haris Pašović), Rusije (Roman Viktjuk, Vladimir Klimenko, Popmehanika, Derevo), Francuske (François Tanguy, Stanislas Nordey, François-Michel Pesenti, Jean-Michel Bruyère, François Verret), Danske (Hotel Pro Forma, Von Heiduck, Teatret Cantabile).

Redatelj predstave je Vito Taufer, poznati slovenski redatelj koji je svojim novitetima bitno označio kazališnu produkciju osamdesetih i devedesetih godina.

Vito Taufer danas surađuje sa brojnim kazalištima i za svoj je rad primio veliki broj međunarodnih priznanja.

Program okuplja iznimne autorske ličnosti: novu generaciju redatelja (Brezovec, Taufer, Živadinov, Pašović) te Bugarina Staneva koji sa superiornošću barataju različitim stilovima i žanrovima, redateljskim i glumačkim postupcima, reciklirajući ne samo tradicionalne umjetničke forme svoje sredine već i forme samog zapadnog mainstreama.

Nakon što je 1999. obnovio kultno Krležino Kraljevo, nekadašnji Mali princ jugoslavenskoga teatra Vito Taufer vratio se u riječki teatar.

Taufer se odlučuje za zadržavanje često izostavljana okvira komedije Prologa i Epiloga, gdje se pojavljuju pijanac Krsta Lisac i obijesni Lord, koji se odluči našaliti sa zaspalim pijancem tako da ga uvjeri da je plemić.

Tijekom predstave Taufer povremeno ubacuje komentare Krste Lisca vezane uz predstavu u predstavi, čime zrcali princip tipično elizabetinskoga poimanja gledatelja, koji ulazi u neposredni dijalog s glumcima.

Navedene bi se kritike posve opravdano mogle osporiti argumentom da Taufer nije ni namjeravao raditi komediju karaktera (što je, dakako, razvidno iz cjelokupne predstave), te da samim time psihologizacija Katarine i Petruccia, kao ni facijalna ekspresija glumaca nisu važne.

Odluku o njegovu izbacivanju iz PEN-a na inicijativu dvadesetak penovaca koje je predvodio Veno Taufer donio je sud časti, a potvrdio je većinom glasova i Upravni odbor slovenskog PEN-a.

Umijeće kojim Taufer vlada, radio lutkarsku predstavu ili multimedijski spektakl, po vlastitoj zamisli bez riječi ili u susretu s kanonskom dramskom literaturom, vidljivo je i u Učnoj uri ili Instrukciji Eugenea Ionesca u produkciji Slovenskoga mladinskog gledališča.

Kako zagrebačka publika zaista s Tauferom ima bogatu i dugu vezu, jer njegove predstave gotovo redovito dolaze u paketima festivala ili međukazališnih, pa i međudržavnih razmjena, bez zadrške se može zaključiti da čak i kad nije potpuno fokusiran, ili kad se igra formom pučkog teatra kao što je to bilo s Ribarskim svađama Primorskoga dramskog gledališča iz Nove Gorice, predstavi koja je također bila na Danima satire neke od prošlih godina, Vito Taufer nikad ne nudi ispodprosječnu predstavu.

GOSTOVANJE l RIBARSKE SVAĐE, PDG NOVA GORICA, REŽIJA VITO TAUFER

Publika koja je pauzu iskoristila za bijeg ipak je pogriješila, ne shvaćajući kako Taufer vodi radnju i što od glumaca želi.

Vito Taufer, meštar žanrovskih pomaka i groteske, jedan od najznačajnijih i najnagrađivanijih slovenskih redatelja, u Ribarskim svađama odustao je od žanrovskih pomaka, komediju je zavrtio punom brzinom i stvorio vrckavi, dinamični svijet koji tutnji scenom, bez predaha i slabog mjesta.

Vito Taufer, odgovoran i za reduciranu scenografiju prilagođenu pjaceti i kostimografiju, nije ipak mogao bez pomaka: tučnjave ribara nisu nimalo bezazlene, rane su hiperrealistične, a krv teče potocima, mediteranske šarmantne svađe ovdje nisu stvar folklora, nego su zadobile oblik (i posljedice) rata bez milosti, surovog svijeta u kojem često rade i noževi.