10. Gizdava nika vil rajskoga uresa, ka nosi obraz bil jak anđel s nebesa, lipotom zaveza pritužni život moj, kojo (m) me, jaoh, steza, da sam rob u vik njoj; a ljubav hoće toj, ka u njoj ima moć, ka čini, srce ovoj da tuži dan i noć, da, vajmeh, nije moć slobodu ufati neg sužan, ili hoć ili neć, stojati, neg suze lijevati tej grozne niz obraz i svak čas, jaoh, zvati gluhu smrt na moj glas; dočime koja vlas od višnje svitlosti zgar zatre zlu oblas hude nemilosti, ka u toj liposti, ka suncu odsiva, mojojzi mladosti ufan ' je sakriva; ter se, jaoh, snebiva me srce, nemilos gdi u njoj dobiva dobrotu i lipos.