Problem teodiceje ukratko, ako je Bog dobar, zašto postoji toliko zlo i zašto ljudi toliko pate, pa čak i oni sigurno bez ikakvih grijeha npr. kao mala djeca za njega je značio kraj vjere.

Stoga je, drže zastupnici teodiceje, ovakav svijet, prepun opačine i zala, ipak bolji od svijeta nastanjenog ljudima robotima, nesposobnim odlučivati o vlastitim djelima i nedjelima.

Zbornik je podijeljen u šest cjelina, a obuhvaća radove iz glavnih filozofskih disciplina: metafizike, filozofije o Bogu (teodiceje), filozofije spoznaje (gnozeologije), filozofske antropologije, etike, filozofije prirode (kozmologije) i povijesti filozofije.

Čini se da Jobova knjiga želi reći upravo to kako je smisao Božjega djelovanja za čovjeka neshvatljiv, a odgovor na pitanje teodiceje nemoguć.

Teološkim rječnikom, Jobova se knjiga bavi teškim pitanjem teodiceje, opravdanosti vjere u Boga naočigled takve nepravde.

Građa i literatura za studij teodiceje, " Kršćanska sadašnjost ", Zagreb 2001., str. 116 i slj.

Iako kritika uobičajene teodiceje koja izvor patnje i zla vidi u slobodnom izboru čovjeka ne gubi na snazi, poema završava znakovitim Kristovim poljupcem inkvizitoru.

Moguće je i obrnuto: zlo i patnju postaviti i povodom i dokazom za ateizam, ili kako piše Berdjajev:«« Ruski je ateizam nastao na moralnim osnovama, on je izazvan nemogućnošću da se riješi problem teodiceje ». [ 1 ] Kad bi Ivan Karamazov u kontekstu svih svojih uvjerenja iznesenih u prethodnim tezama kojima je pripremao argument, doista bio ateist, tada bi problem bio mnogo jednostavniji.

Teolozi pišu teodiceje kako bi objasnili kako Bog može dopuštati zlo u svijetu.

Sve u svemu, pokazalo se sljedeće: u divovskome nacrtu teodiceje kao filozofije povijesti koja pomiruje zlo i svijet i čovjeka te ih uklapa u samu Božju mudrost i tako prezentira Boga kao stvoritelja, došla je metafizička tradicija zapadnoga filozofiranja svojemu kraju.

Filozofsko-teološki rad pod vodstvom dr. Carlosa Bereologuija " El mal como estigma de la teodicea " (Zlo kao stigma teodiceje), sadrži 100 str.

Za Židove i kršćane problem teodiceje ima samo jedan praktičan odgovor.

Te protuargumente treba shvatiti, nasuprot uobičajenoj misli o blasfemiji, prije kao porugu preuzetne teodiceje koja misli da posjeduje sve relevantne i konačne odgovore i da ih kao takve treba posredovati svijetu koji je još u tmini neznanja.

Pitanje patnje u svijetu, dakle Teodiceje je jedino rjesiv Isusovom smrcu na krizu.

Dostojevski se u romanu bavi problemima teodiceje, i to govoreći kroz usta Ivana Karamazova kojega vodi kroz ateizam i sumnju u vlastite ideje do psihičke bolesti.

3. Kao treće, postavlja se cijeli niz konkretnih pitanja iz kozmologije, antropologije, etike, epistemologije, ontologije, teodiceje itd.

Unatoč tomu što se čovjek već stoljećima bavi pokušajima teodiceje, on se ipak, posve sigurno, ne može pohvaliti jednim jedinstvenim i cjelovitim odgovorom na to pitanje.

Nakon što su iznesene temeljne postavke Leibnizove Teodiceje koja je klasično i paradigmatsko djelo, sada je valja suočiti s kritičkim tonovima.

Ostanemo li u terminologiji i problematici Leibnizove Teodiceje, bjelodano je da Ivan napada i princip dovoljnoga razloga, jer za njega nema dovoljnoga razloga kojim bi se opravdala patnja nevine djece koja još nisu dospjela zgriješiti, a ipak moraju dospjeti u materijal. [ 2 ] Srž argumentacije Ivana Karamazova koju će Aljoša nazvati bunom i teorijska osnova, opredjeljenje koje stoji u temelju vanjskoga čina vraćanja ulaznice bez sumnje je ovo: ako se dopusti ne samo postojanje Boga, nego i mogućnosti da će se jednom sve objasniti i da će svi uskliknuti:« Pravedan si ti, Gospode », to ne samo da ne rješava, nego po Ivanu zaoštrava problem jer« Ako se dječje patnje imaju priračunati onoj sumi patnji koja je neophodna da se kupi istina, onda ja unaprijed tvrdim da sva istina nije vrijedila tolike cijene »

Pitanje teodiceje (patnje) je jedan veliki misterij (neshvatljivo). Jednostavno nemogu drugačije komentirati.Niti mogu osuđivati niti mogu hvaliti ovaj čin.Ovom čovjeku je izrazito teško.... stvarno nemam sto napisati: (

Postulirana bliskost matematike i filozofije vidljiva je i u sljedećemu Leibnizovu koraku, na putu do jednoga od ključnih principa njegove Teodiceje koji on vrlo jasno formulira u jednome od svojih brojnih pisama (u Hannoverskoj se knjižnici čuva njegova korespondencija koja uključuje gotovo sve važne ljude njegova vremena, njih oko 1.000 a Leibniz im se obratio s gotovo 15.000 pisama u kojima je zapisan gotovo cjelokupni njegov nauk):

Tako novi roman Miljenka Jergovića u svojoj osnovi ponavlja dilemu teodiceje, razrešivši je postupkom žrtvovanja.

Stoga i šutnja o njemu samo pojačava dojam potvrđivanja Leibnizove teodiceje i optimizma, umjesto kritike koju bismo od ove zbirke priča očekivali.

Čini mi se kako tom logikom Bonhoeffer nadilazi problematiku teodiceje, pitanja zla i patnje u svijetu, zašto ih Bog dopušta?...

No, ipak postoji smisao u svima mahanama ovoga najboljeg od svih književnih djela; jer, ukratko, da nije ironija na račun teodiceje neuspjela, da nije kritika Leibnizova optimizma promašena, da nije patetičnoga jezika i nevješta stila ovih priča, da nije loše naracije, i da nije materijalnih grešaka, bile one namjerne ili ne; ne bismo, vjerojatno, ni mi sada bili ovdje i jeli slatko od limuna i fustuka.

Kao središnji problem teologa i vjere iznio je Gregorić konjunkciju svemoći i dobrote: »Ako je Bog svemoguć i istovremeno dobar, kako dopušta toliko zna i stradavanja nevinih od strane prirodnih uzroka; ako je svemoguć, ne bi Bogu bio uopće problem da spasi novorođenčad od urušavanja rodilišta?« Odgovor na to pitanje postojanja zla u svijetu, aludirajući na jedno od glavnih pitanja teodiceje, dao je teolog Raguž rekavši da kršćanska vjera nikada ne pruža konačne odgovore, nego omogućuje da se živi s problemima, poteškoćama i patnjom unutar perspektive koja daje smisao.

Na drugoj godini filozofsko-teološkog studija iz kolegija teodiceje učili smo kako u svaki trenutak imamo netematsko iskustvo bitka odnosno suiskustvo bitka.

A simpatični Bog predstavlja ujedno i konačni odgovor na pitanje teodiceje o Božjoj dobroti nasuprot zlu i patnji.

Vjerujem da se zadatak teodiceje može postići, što sam pokušao malo podrobnije dokazati u svojoj knjizi Providnost i zlo.

To je problem " teodiceje ", " božje pravde ", božjeg o-pravdanja.