Tre? i, opet, futuvvet smatraju ogrankom tesavvufa koji posjeduje svoje vlastite osobenosti.

Ono što je još značajnije je da je on postao spona između velikog andaluzijskog učitelja i najvećih predstavnika perzijskog tesavvufa, naročito Dželaluddina Rumija.

Intelektualna integracija tesavvufa sa islamskim vjerskim znanostima tipi? na je za mnoga islamska i muslimanska društva do vremena europskog kolonijalizma.

Zahvaljuju? i znanstvenicima poput sir Williama Jonesa (u. 1794) i Sir Johna Malcolma (u. 1833) - koji su utvrdili da sufizam predstavlja presjek ili zbirku u? enja potje? u? ih iz hinduisti? ke joge, gr? ke filozofije ili budizma - formiralo se mišljenje oko kojega je nastao cijeli znanstveni tok o neislamskom porijeklu tesavvufa/sufizma uprkos ili radije, upravo zbog njegove odvojenosti od središnjeg toka mišljenja o islamskog tradiciji u kojoj tesavvuf napose sa svim svojim socijalnim i drugim implikacijama ima zna? ajnu ako ne središnju ulogu.

Nažalost, pojam koji se toliko udoma? io? ak i u našem jeziku koristi se kao zajedni? ki imenitelj širokog spektra socijalnih, kulturnih, politi? kih i vjerskih pojava uklju? uju? i i prakse i pokrete koji se teško mogu dovesti iukakvu vezu sa normativnim definicijama tesavvufa.

Iako je Gazzali uspio pragmati? no razdvojiti tesavvuf od teologije, filozofije i ši izma, kasniju historiju tesavvufa nije tako jednostavno razdvojiti od spomenutih tokova islamske misli.

Osnovni izvor tesavvufa je Kur an? asni napose.

O prožimaju? oj ulozi tesavvufa svjedo? i i veliki broj biografskih i hagiografskih djela na islamskim jezicima sa najve? om govornom populacijom, arapskom, perzijskom i turskom, ali i drugim, u kojima se prepri? avaju vrline i uzorni vjerski životi sufijskih duhovnih velikana.

Me? utim, vrijedi? injenica da su sva spomenuta zna? enja svojevrsni klju? evi koncepta tesavvufa kako ga je formulirao Abdurrahman Sulejmi (p. 1021).

Priznaju? i? injenicu da pojam napose nije postojao - ili se makar nije koristio u vrijeme Allahovog Poslanika (s. a. v. a.) teoreti? ari i histori? ari tesavvufa jednoglasni su u ocjeni da se ova svojevrsna znanstveno-prakti? na disciplina odnosno kao specijalnost unutar ukupnosti islamske duhovnosti pojavila naporedo sa drugim znanostima poput fikha i Kur anske egzegeze, ali da suštinu tesavvufa predstavljaju idealne ljudske osobine Poslanika Muhammeda (s. a. v. a.) i njegovih najbližih Drugova (r. a.).

On je bio priznat u Turskoj kao jedan od nekolicine velikih živih šejhova ili u? itelja tesavvufa.

Stanovnici sofe bijahu prva skupina pristalica tesavvufa i njihov je iskren pobožnjački život bio uzvišen primjer sljedbenicima tesavvufa u narednim stolječima islama.

Dakle, temelj tesavvufa čistota je srca od nanosa materijalizma.

Ovdje? emo pokušati u najkra? im crtama opisati i ista? i najosnovnije karakteristike osobitog domena islamske duhovnosti - i tesavvufa - koji predstavljaju suštinu islamskog duhovnog puta u nekim dijelovima nekadašnjeg Osmanskog sultanata koji predstavljaju geografski i kulturološki most Europe i Bliskog Istoka, odnosno Europe i Azije; pod tim podrazumijevamo zemlje i teritorije izme? u Bosne i Hercegovine na Zapadu do Turkestana na istoku, a za koje ve? ina tradicionalnih (klasi? nih) i savremenih autora tvrde da još uvijek njeguju i gaje ono što bi se moglo nazvati potpunom i dostupnom formom izvorne islamske duhovnosti.

Štaviše, isti autori za ovu formu islamske duhovnosti nadalje tvrde da upravo ona predstavlja vezu izme? u tesavvufa i tarikata u njihovom savremenom tuma? enju i islamske metafizike (ma arifet) u skladu sa primordijalnim modalitetima Dina (Vjere), a koju su pripadnici Porodice i Potomstva Allahovog Poslanika (s. a.) prenijeli od svoga? asnog Pretka (s. a. v. a.), a koju je on (s. a. v. a.) preuzeo od Ibrahima (a. s.) preko naj? iš? e loze u historiji? ovje? anstva.

Iako su gotovo svi prvaci tarikata, kao i najve? i znalci tesavvufa mahom sunnitske provenijencije, ni duodecimalni ši izam nije lišen autenti? nih tarikata.

Poezija je cvjetala na svim jezicima kojima su govorili sufiji ponekad obra? uju? i teme ishode? e ih arapske ili perzijske predislamske i islamske tradicije i historije, ali naj? eš? e iz samog tesavvufa i njegovih u? enja.

Ja tu ne vidim tesavvufa u tvom govoru.

Irfan pojam i pojavu koju smo za potrebe ove knjige identificirali sa poimanjem tesavvufa u džaferijskom islamu, jedna je od znanstvenih disciplina koje su potekle iz ukupnosti islamske kulture i unutar nje se razvile do razine iznimno sofisticirane znanosti.

Ja sam više pazio na alegoričnost jer je to finesa tesavvufa.

Porodica Hadžimejlić sa najstarijom tradicijom tesavvufa u Bosni i Hercegovini, vjerovatno i na Balkanu, dala je nekoliko šejhova Nakšibendijja reda.

Za Salahuddina Uššakija Bošnjaka neki histori? ari književnosti kažu da je napisao oko 200 knjiga na turskom, arapskom i perzijskom, a smatrao se jednim od najboljih poznavatelja tesavvufa u svoje vrijeme.

Kako duhovna tradicija islama podrazumijeva uprimjerenje i razvoj osobina idealnog (potpunog) ljudskog bi? a, slijedi da su u? tivost (lijepo vaspitanje, adab) oli? eno duhovnim viteštvom (futuvvet) suštinski, dva osnovna sastavna dijela tesavvufa.

Godine 1974, osnovana je Zajednica islamskih derviških redova SFRJ (ZIDRA), kao krovna organizacija u cilju unaprijeđenja proučavanja i prakticiranja tesavvufa (tasawwuf).

POVODOM KNJIGE EDINA URJANA KUKAVICE ANTROPOLOGIJA TESAVVUFA

Njegova knjiga " Antropologija tessavvufa " (Sarajevo 2011) nastala je, kako sam kaže, kao rezultat učenja pred trojicom velikih šejhova tesavvufa i tarikata, duhovnim i biološkim potomcima najčasnije i najplemenitije loze u povijesti čovječanstva, traganja i nalaženja, učenja i spoznaje, čitanja, slušanja, pamčenja i bilježenja..

Iako smo govorili o skupinama sufija treba znati da su sve do ovog trenutka u historiji sufiji istaknuti pojedinci, sa ili bez sljedbenika i u? enika, ali bez ikakvih naznaka unutarnje ili izvanjske organizacije, te se stoga do tada ne može govoriti o postojanju institucionalnog tesavvufa.

Institucionalno širenje tesavvufa po? inje sa pojavom tarikata, odnosno svojevrsnih bratstava, koji od petog/jedanaestog stolje? a naovamo nude i zagovaraju postojanje na? ina i puta zajedni? kog svim uklju? enim zainteresiranim okupljenim oko u? enja karizmati? nog duhovnog u? itelja - šejha,? iji autoritet po? iva prije svega na utvr? eno, duhovnom lancu ili lozi koji ga povezuju sa Allahovim Poslanikom (s. a. v. a.) osobno, ali i na njegovom osobnom duhovnom dosegnu? u.

Središnju ulogu tesavvufa u predmodernim društvima vjerovatno je ponajbolje tipizirao znameniti Ebu Hamid Gazzali (p. 1111).

Poštovanje prema Imamima Ehl-i Bejta (a. s.) - koji ponegdje u literaturi i poimanju slove i kao ši itski imami - kao duhovnim prvacima postavljenim Božanskim Autoritetom a temeljem Bliskosti (velaja) u neposrednoj je vezi sa pojavom i postojanjem duhovnog u? itelja i konceptom svetaštva ranog tesavvufa.