U ono vrijeme kad sunce bude gubilo svoj sjaj, a dani postanu dvorišta sjena, u vrijeme tjeskobnih noći s raspadajućim licem mjeseca, kad očaj bude poslan u nakani pomračenja razuma... nada mnom ćeš još uvijek stajati... ti, što zoveš se nada, i bit ćeš odjevena u perje crne vrane... kad iz kljuna baciš od otrova uvenulu ružu... ravno iznad grudi... u kojima je od istog zemljinog ploda, trn srcu uzeo život...