Njegova se funkcija ostvaruje preko tolllika receptora, poznato je da potiče proupalne citokine, uključujući TNF-α.

Jedan od uzroka je nađen u samom masnom tkivu: masne stanice oslobađaju messengere (TNF-alfa, interleukin-6, leptin) koji stimuliraju proizvodnju inflamatornih proteina u jetri.

Povećano otpuštanje ili aktiviranje proupalnih citokina poput interleukina-6 (IL-6) i tumorskog faktora nefroze alfa (TNF-alfa), može smanjiti apetit, uzrokovati proteolizu mišića, hipoalbuminemiju i doprinijeti nastanku ateroskleroze.

Povećava proizvodnju citokina: TNF-a, gama interferon IL-2 i IL-12

Najčešće se primjenjuje " step up " pristup pri kojemu nakon djelomičnog odgovora na jedan ili više nebioloških DMARD kao što je MTX dodajemo biološki DMARD kao što su (TNF) - alfa inhibitori.

To su: povišeni leptin, rezistin, slobodne masne kiseline, angiotenzin II, PAI-1, TNF-alfa, dok je adiponektin snižen.

Granulomatoza u štakora dovodi do gubitka kosti zbog gubitka broja i funkcije osteoblasta, uzrokujući akutni odgovor faze, smanjene vrijednosti cinka u serumu, povećane količine TNF-alfa u serumu i nepromijenjeni broj i funkciju osteoklasta, što končano uzrokuje gubitak trabekularne kosti.

Luteolin također inhibira višak proizvodnju TNF-alfa, izravnih uzroka upale.

Primjer je trojna terapija ranog reumatoidnog artritisa metotreksatom, sulfasalazinom i hidroksiklorokinom ili početak liječenja kombinacijom metotreksata i TNF inhibitora.

Na temelju tih rezultata predviđa se pozitivan terapijski učinak protutijela koja inhibiraju TNF u liječenju kroničnog dermatitisa.

Sarkoidoza je multisistemska granulomatozna upalna bolest koju karakterizira nakupljanje fagocita (monocita i makrofaga) i aktiviranih T limfocita s pojačanom produkcijom upalnih medijatora TNF-alfa, INF-gama, IL-2, IL-12 te karakterističnim pojačanim odgovorom Th1. Simptomi ovise o zahvaćenosti organa.

To je rekombinantno monoklonsko protutijelo humanog podrijetla usmjereno protiv TNF-α.

Adalimumab se specifično veže za TNF i neutralizira biološku funkciju TNF-α blokirajući njegovu interakciju sa staničnim TNF-receptorima p55 i p75. Lijek se primjenjuje supkutano u dozi od 80 mg u 0. (nultom) tjednu, potom 40 mg sljedećeg tjedna, a potom 40 mg svaka 2 tjedna.

To je kimeričko monoklon ¬ sko protutijelo (75 % humano i 25 % mišje) usmjereno protiv TNF-α.

Među antagonistima TNF-α, Infliximab pokazuje najbolju učinkovitost jer čak oko 80 % liječenih bolesnika već nakon 10 tjedana liječenja postiže PASI 75, odnosno 75 % - tno poboljšanje bolesti.

On smanjuje produkciju glukoze od strane jetre i povećana inzulinsku osjetljivost povećanom regulacijom MK i smanjenjem sekrecije TNF alfa.

Treći cilj projekta je utvrditi povezanost IODM s genom za interleukin 18 (IL-18) smještenim na 11 q22.2-q23.3 regiji genoma, te genima za tumor nekrozni faktor (TNF alfa) i Beta-N-acetil galaktozamin beta 1,3 - galaktoziltranserazu (B3GALT4), oba smještena na kromosomu 6 p21.3. Geni za IL-18 i TNF alfa kodiraju upalne citokine, a B3GALT4 je uključen u sintezu GM1/GD3 gangliozida koji mogu djelovati kao autoantigeni u patogenezi IODM.

Prilikom infekcije ili upale, monociti i makrofagi otpuštaju upalne citokine (interleukin IL-6; IL-1 i faktor nekroze tumora TNF-alpha) koji izazivaju povišenje temperature, pospanost, umor, gubitak apetita, gubitak interesa i letargiju, dakle stanja koja možemo nazvati " bolesnim ponašanjem ".

Iz tih se razloga već dugo pokušava povećati prognostička vrijednost raznim neinvazivnim modelima probira, u koje su često uključeni i serološki biljezi, a među njima su najčešće korišteni CA125, TNF, IL-1, IL-6 i IL-8. Ovom prospektivnom studijom rumunjska je skupina istražila povezanost vrijednosti navedenih seroloških biljega s kliničkim simptomima i stadijem bolesti prema revidiranoj klasifikaciji Američkog udruženja za plodnost (rAFS score ' revised American Fertility Society score ').

Visoke vrijednosti fetalnih citokina, posebice tumor nekrotizirajućeg činitelja (TNF) vjerojatni su posrednik između upale i oštećenja mozga.

TNF uzrokuje ishemiju mozga i posljedično oštećenje koje će se prepoznati kao intrakranijsko krvarenje ili, češće, periventrikularna leukomalacija.

Osim potencijala da povećavaju učestalost infekcija za inhibitore TNF-a pretpostavilo se da mogu povećati rizik za razvoj malignih bolesti prije svega limfoma.

Postmarketinška studija FDA utvrdila je učestalost limfoma u populaciji od 6,6 do 9/100.000. Incidencija limfoma u bolesnika sa reumatoidnim artritisom je 1,9 (95 % CI; 1,3 - 1,7) a u onih na terapiji TNF inhibitorom 2,9 (95 % CI, 1,7 - 4,9).

Teško je dakle razlučiti koliko je " čist " doprinos inhibitora TNF pojavi limfoma u bolesnika sa reumatoidnim artritisom (RA), a koliko je to posljedica faze i aktivnosti samog RA.

Radi moguće reaktivacije virusa hepatitisa prije primjene inhibitora TNF-a treba svakako odrediti markere hepatitisa.

U bolesnika sa pozitivnim HBsAg potrebno je prije primjene inhibitora TNF-A provesti profilaksu lamivudinom.

Opservacija i pretpostavke na osnovi mehanizma djelovanja inhibitora TNF-a da ovi lijekovi povećavaju incidenciju teških infekcija nisu našli potvrdu u kliničkim ispitivanjima.

U devet studija u kojima su ispitivana tri inhibitora TNF-a učestalost ozbiljnih infekcija u grupi liječenoj jednim od navedenih lijekova (adalimumab, etanercept, infliksimab) nije bila veća nego li u grupi liječenoj placebom 3 - 4 ozbiljne infekcije/100 bolesničkih godina: 2 - 4 ozbiljne infekcije/100 bolesničkih godina.

Neosporno je utvrđeno da istovremeno primjena TNF inhibitora anakinre ili abatacepta značajno povećava učestalost infekcija, dok istovremeno nema adekvatnih dokaza da je djelotvornost kombinirane terapije veća.

Stoga je nerazumno i neopravdano da se inhibitori TNF kombiniraju sa drugim biološkim lijekovima i istovremena primjena smatra se kontraindiciranim.