Ovo je lirika jednoga bogatog životnog i misaonog iskustva, refleksivna i osjećajna, ovozemaljska i transcendentna istodobno, koja opjevava rodnu grudu, djetinjstvo, mladost, prijateljstvo i uspomene, ali i svakodnevne životne dileme i prijepore.

Osoba je nešto složenija i transcendentna.

jedino što je istinito kod njega jest njegov pesimizam: -) tu je jedino iskren, osjeća se tako skučeno u svijetu vlastite teorije i šteta je što nikad nije shvatio koliko smo transcendentna i u biti i slobodna i ljubljena bića.

I kao što Platon raščlanjuje istinski svijet, tako možemo raščlaniti i svijet slike, ali s time da se onaj najniži moment unutar sebe podijeli tako da se ona dva transcendentna, najviša, u njemu uprisutnjuju.

Pluralisti idu u suprotnom smjeru, potpuno relativiziraju simbole misterija smatrajući da su sva transcendentna iskustva približno ista.

U njemu se ocrtavaju tri vječita, transcendentna, kruga ljudske egzistencije: pakao, (o) čistilište i raj.

Ta se prava u stvarnosti priznaju samo ako se prizna transcendentna dimenzija čovjeka, stvorenoga na sliku i priliku Božju.

DM: Otprilike možemo reći da postoje dvije stvarnosti: transcendentna stvarnost i konvencionalna stvarnost.

To je najprije transcendentna dimenzija ljudske plaće, " ona će biti sam Bog ", što susrećemo već kod Abrahama, a onda slijedi obećanje Krista Učitelja gdje on zaključuje blaženstva i kaže " velika je plaća vaša na nebesima ", rekao je predavač, te istaknuo kako Stari zavjet predviđa predragocjenu, ali ovozemnu plaću.

Božić i Uskrs su vječna, otajstvena aktualizacija dva velika povijesno-transcendentna događaja koji povezuju nebo i zemlju. Božić uporno ostaje sadašnjost i neće postati prošlost dok ne odjekne u srcima svih ljudi., rekao je vlč.

Drugi izraz »vjera« označava da je don Boscova pedagogija bitno transcendentna, ukoliko je zadnji odgojni cilj koji on stavlja preda se odgoj vjernika.

Potrebno je povratiti svijest da smo združeni istom sudbinom, koja je u konačnici transcendentna, kako bismo mogli bolje vrednovati svoje povijesne i kulturalne različitosti, bez međusobnog suprotstavljanja, već usklađujući se s onima koji pripadaju drugim kulturama.

On u svom činu doživljava kako Bog iz svoje transcendencije uprisutnjuje izvan sebe u ovostranost stvarnost koja nije puki odraz, već realnost s kojom njegova transcendentna stvarnost čini puninu.

Upravo jer je osoba, čovjek posjeduje objektivnu vrijednost, koja je transcendentna i nedodirljiva, a kao takva onda i normativna.

Iako je u crkvu mogao bez sankcija ići više od dva desetljeća, otkad mu je komunistički represivni aparat uskratio osnovna ljudska prava i društveno ga ostracirao, Tuđman je do samog početka devedesetih ostao krajnje nezainteresiran za transcendentna pitanja, barem kad je o institucionalnoj razini riječ.

Kafkina je Stvar ili transcendentna, zauvijek izmiče našem poimanju (Zakon, Zamak), ili smiješni objekt u kojega se subjekt preobražava i kojega se nikada ne može riješiti (poput Gregora Samse koji se pretvara u kukca).

Tako smo i smrtna i povijesna bića (kao pojedinci, i neprevodivi), i transcendentna bića (kao vrsta, možda među drugim vrstama i u interakciji s njima).

»Communio ne označava strukturu Crkve, nego njenu bit ili, kako Sabor kaže, njeno otajstvo.« Time se, smatra on, Sabor želio udaljiti od previše hijerarhijski vidljivo shvaćene strukture same Crkve i naglasiti ono što je bitno za Crkvu, a to je da se ona shvaća kao »transcendentna spasenjska stvarnost, koja se objavljuje i pokazuje na vidljiv način«.

Budući da »ne živimo u iracionalnome ili besmislenome svijetu«, postoji »moralna logika« ili »transcendentna gramatika«, tj. »skup pravila za individualno djelovanje i za uzajamno stvaranje odnosa među osobama u pravednosti i solidarnosti, upisan u savjesti«.

Transcendentna pitanja tipa što će biti sa mnom nakon smrti nisu previše brinula buduće pokojnike jer su im u blizini istoga kompleksa uredili groblje, gdje će njihovi obožavatelji/fanovi potom hodočastiti te ih slaviti u vijeke vjekova.

Ipak - i tu je bitna razlika - shvaćeno u teološkom smislu (dakle, i u vjerničkom) - pojam »okultno« priziva i podsjeća na jednu karakteristiku Božje naravi: na onu koja je transcendentna, na njegovo bivstvovanje koje nadilazi prostor i vrijeme.

Prvo zbog naše same prirode koja je transcendentna a svako zlo i nemoral jesu upravo suprotnost od spoznaje transcendencije, pad sa svijesti o slobodi na nivo najtežeg robovanja greškama o našoj prirodi.

Jer čovjekva priroda nije životinjska, ona je transcendentna.

Tek kada kulturni faktor zakaže i ne uspije uspostaviti tu hijerarjhiju " odozgo " (transcendentna priroda) prema " dolje " (konkretni odnosi u svijetu), tek kada " niže " ne proizlazi iz višeg " smisla ", tek tada vlast preuzima suprotan princip, odnosno da se naš identitet izgrađuje " odozdo " i zaključujemo što smo na osnovu vanjskog svijeta i njegovog odnosa s elementarnim energijama tijela, te ne razvijamo svijest o pravom izvoru svih naših odnosa, našu istinsku prirodu.

Za teološku svijest to je Bog.? etiri su atributa To? ke Omega: 1. ima vlastitu zasnovanost; 2. svagdje djeluje; 3. ne može se obrnuti; 4. transcendentna je.

Naša otajstvenost ne znači da smo magloviti ili nejasni nego da se u nama susreću dva svijeta; transcendentna zbilja s našom ljudskom stvarnošću.

Istodobno bliska i stvarna, ali i anđeoski transcendentna.

Je li misli volju za jezikom tada pružala samo nekakva sistemski transcendentna teorija nade i sistemski imanentna svijest o širem pokretu?

Takva transcendentna sakralnost nije bez značenja za seksualnost, ali nije u stanju integrirati njezin latentni demonizam, kreativnost i silinu erosa.

Kad govorim o tome da transcendentna svijest ima kontrolu nad svojim sadržajima, ne govorim o nekakvom sustavu superkontrole reakcione svijesti nego o tome da probuđena svjesna životna dinamika - čisti princip ujedinjene svijesti i energije integrira sadržaje, sve vanjske inpute, sve misli u svoju dinamiku koja je u odnosu na njih primarna, tj. koja nije aktivacija neke energije pod utjecajem ovog ili onog inputa (pa se radujemo i tugujemo) nego već postojeća " plamteća " aktivnost koja " usisava " sve sadržaje u sebe - u svoj princip u kojem postaju integrirani i " služe " mu te nemaju druge uzročnosti nego kroz taj " centar ", tu dinamiku koja dominira i prožima sve, koja je pravi uzrok svega.