znao sam da će me danas zvat. z n a o s a m. ono što nisam znao je da ću se nać s njom. mislio sam čakštoviše da se NEĆU nać s njom. to sam ja mislio. ma bio sam ziher da mi se neće dat. ali pošto sam spavao cijelo popodne, umoran od subote i nedjelje i svega, onda mi je taman sjelo da odem van malo - a da vani nisam. i bi tako. u životu nisam osjetio ovako veliko ništa ko večeras. baš sam ga osjetio, osvijestio, rekao mu ' o bok Ništa, kako li si samo velik '. nešto se ipak dogodilo, trajalo je neko vrijeme i onda je bilo gotovo. u narodu znano kao događaj. sjeo sam na stol, stavio noge na klupu na kojoj smo prije sjedili. kad sam se okrenuo da sa stola uzmem pljuge, skužio sam da se osjećam isto kao i prije. tog događaja. prije 15 - 20 minuta. isto sam se osjećao. disanje, puls, stanje svijesti, moralna načela, ciljevi, mokri snovi. sve. a neki kurac se ipak dogodio. nije mi bio ni bed ni gud kaj sam imao susret s velikim NIŠTA. bilo mi je svejedno. fakin apsolutno svejedno. samo sam primjetio to. zanimljivo je, nije da nije. ali ne toliko da ja ne bi nastavio dalje, a da ni ne trepnem. evo pa to je ko kad sjediš na cvjetnjaku s frendom, pričaš i škicaš. i snimiš trebu koja može čak i oke izgledat, al niš posebno. a ti si baš u pol rečenice, ti ili frend, i ne isplati se prekidat razgovor jer ko što rekoh, nije niš posebno, i samo vratiš pogled. i on zna da si ti nekaj vidio. zna. ovisno o tome u kojoj je životnoj fazi, kad je zadnji put ševio i sl., on će se okrenuti, iako zna da ti nisi bogznakaj vidio. ako ju pak ne nađe pogledom, neće te ni pitati: koja? vjerojatno nećete ni pričati o njoj.

Sad pred ljeto je " frka " ali mi se cure ipak mrvicu opostimo preko zime i onako zabundane nakratko zaboravimo na Celulitusa, a " Rimljani " se u vrijeme Božića plako prošire do " Arabije " na jugoistoku i do " Britanije " na sjeverozapadu, odnosno sa bedra sve niže na nogice i sve više na guzu i onda opet stigne i taj 3. mjesec kad obećajem sama sebi ma idem sad trčanje, nema stajanja, one divne folije i naravno masaže na kojima maserka sa već podosta iskustva odmahuje glavom, a ja si mislim: " Zar i ti sine Brute? "... hm.. ali nekako dođe i 4. mjesec i tek se onda nagovorim da uopće počnem... i prije nego trepnem doleti i 8. mjesec, ubacijem se u badić i skakućem do plaže.. ja i moj vjerni " prijatelj " neporazivi Gaj Julije Celulitus... ali znate što... ja sam sigurna da su ga i Rimljanke imale i da nisu znali niti što je, a niti su za to marile.... ali danas kad je to doba davno iza nas, mi žene smo više sa celulitom u ratu nego što nismo, ali to je jednostavno tako, vremena se mjenjaju, mi žene danas imamo više prava glasa nego muškarci:), a dobra je stvar u tome što smo mi ipak nježna bića i največa ratovanja koja za nas dolaze u obzir su upravo ova protiv celulita... pa je svaka ovakva pomoć i više nego dobrodošla... hvala kravice što se boriš za nas

Izgleda da pored mene moze eksplodirati i nuklearna bomba, a da ni okom ne trepnem

Dao bih ja bez da trepnem ovu moju slobodu za Norcev zatvor i lupao se nogama u guzicu od srece sto sam dobro prosao... Pride, neka mi bude dozivotna

listam knjigu. zabilježim par pjesama. poezija. poezija? poezija. razmišljam o tome kako ne poznajem ljudi dovoljno da svaki od njih zauzme mjesto na prstima moje dvije ruke koji bi otišli u knjižaru i kupili zbirku pjesama. trepnem i ćošak maramice za skidanje šminke mi upadne u oko.

Sve je bilo u redu do prije 2 godine, kada sam primijetila da mi desno oko stalno bježi u stranu, a ne vraća se u normalnu poziciju (prema sljepoočnici) niti kada trepnem.

na poslu, kao i uvijek... extremi... ili je uzasno, stresno i neizdrzivo.. ili toliko uzasno i prokleto dosadno (kao danas) da jednostavno osjetis kako krzljas... truneš naočigled... i jedan prelijepi dan i osam sati tvog života odlaze u nepovrat.. ali... uspjela sam si ipak omogućiti nešto što je tim ubogim satima dalo vrijednost.. procitala sam milijun blogova valjda... i pronasla toliko toga smijesnog, zanimljivog i dobrog... da mi je čak postalo nevazno sto sam u betonskoj konstrukciji namijenjenoj za zastitu od nuklearne katastrofe.. i sad, iako napominjem da mi se to znalo događati i prije dok bih čitala nešto lijepo... ali eto.. dogodilo se... opet... nakon jednog njenog prelijepog pasusa kojeg procitah, da mi se odjednom zamaglilo... trepnem li, gotovo je... sručit će se ogromna, teška, slana kap na moje obraze... a kolege s posla će me još jedanput čudno pogledati.. kao da im nije dosta sto moraju trpiti moje padove, prosipanje kave, pjevusenje i smijeh.. sad mi je vec sve nesto postalo sumnjivo... maza sam.. pa i cmolja.. ali ne tolika...

Stojim i gledam hladna kao led, ali nemam snage da se pomaknem, čak ni da trepnem

Da ne trepnem, ja sada mogu slobodno izjaviti: Hrvatska neće 1.7. 2013. postati članica EU, a takav politički skandal će se dogoditi kakav svijet još nije doživio.

Tu Nevenka nije falila ni milimetra, eno Pofuka tamo livo sa notesom, ginga glavom i pravi se da gušta, debil, lako ti se ovdi kurčit, prika, dođi do mene u Ogorje pa da te ja malo nadrogiran sa Mišom i Đulijanom, a vidi Mehte šta mlatara rukama, možda je Židov preživija Vagnera u Aušvicu pa sad mene siluje sa Bramsom u Dubrovniku, preživili Židovi su najveći nacisti, to je općepoznata stvar, ništa su Garonja i Šaronja prema Rahlinu i Mehti, samo preživiću i ja vas, mamicu van gestapovsku, nema šanse da trepnem, nema šanse da popustim pod mukama, još vi ne znate koja je u mene snaga, vizija i karakter

Namjerno im trepnem okicama s izjavom da sam dijabetičarka da im slijedeći put ista greška ne bi pala na pamet

Mirne duse i laka srca mogu odsjedit citav jedan ciklus pranja bez da trepavicom i jednom trepnem.

Ajde, dobro, možda tu i tamo trepnem (ali samo kad sam sama.

Ja pustim svoju da mirno priča (čak ni ne trepnem) i nećeš belivit nakon 5 godina sad samo šuti. (skužila je da je zid vrlo gadan sugovornik).

Ma ne žalim se, sve je u najboljem redu; samo što mi dani prolete dok trepnem, pa nekad i kad bi htjela nešto zapisati ovdje, uvjek se nađe nešto što bi radije napravila u to malo " slobodnog za mene vremena ".

Dalje imam osjećaj da moje riječi imaju neko značenje dobro ili loše pa ako ne reknem pravu riječ u pravo vrijeme mislim da će se nešto desiti, ili ukoliko ne trepnem na osobu za koju smatram da misli zlo, ili ako ne trepnem na broj manji od 5 osjećam se uznemireno i nervozno jer mislim da neću dobiti pet.

s tim ja ubijam svog. pogotovo kad pogledam deklaraciju, objasnim na koji način nas svaki od tih E-ova polagano skalpira, a onda stavim 3 pakiranja u kolica bez da trepnem: zubo:

Želim da se riješim problema, onda kada nešto radim ako mislim na nekoga umislio sam da to nije dobro, ili isto tako dok nešto radim mučim sebe i trudim se da ne trepnem kada se dogodi neka situacija pa kažem " sad napiši nešto, neku rečenicu ili prebaci pet kanala ili izdriži 5 ili 55 sekundi ili 5 puta pet sekundi bez vazduha ili ne trepći dok piješ pet gutljaja vode to će ti donjeti nesto odlično u školi ili odbraniti te od uroka ".

kad jednom prođen uza te ka ' svitlo i samo trepnem pa se izgubim. obaces vitar od svake bande da nađes zvizdu ća je za te sjala.

Love kojom bih mogla popuniti sve karakterne crte lica botoxom i tako paralizirana slušati sve ušljive vijesti koje stižu do mene, a da ne trepnem.

Kako se ja u svemu tome snalazim? pa.. popijem ja, da popijem, pa se napijem, pa sam skroz dobra, pa filozofiram frajerima, pa mi se jezik počne petljati, pa flertujem s njima, migam im, prihvaćam piće kojim me počaste (nisam sponzoruša), čak i nazdravim s njima, a onda ih sve skupa odjebem jer tamo negdje na kraju šanka stoji On, moj jedini On, kojem se samo osmjehnem pa lagano i ponizno došetam do njega, pa mu se djevičanski unesem u lice, trepnem okicama a On komentira: i jesi zbarila šta?

Za čas moja će moja mala djevojčica, postati vrckavi curetak, dok trepnem ona će učiti slova i s torbom na leđima sama ići u školu.

Dan mi prođe " dok trepnem ", valjda i zato što sam aktivna...

Ta, komentari izgleda na blogovima ne služe polemici, nego adoraciji; jedino me smeta činjenica da ama baš nitko, osim opet Zrinke, to otvoreno ne priznaje: nije vam ovo demokracija, tu sam ja blog i batina, i obrisat ću vam komentar a da ne trepnem.

Lažno svjedočim da ni ne trepnem.

Trepnem očima i to je sva mimika koju radim.

Iskupljenje u Shawshanku bi mogla gledati svaki dan od prve do zadnje minute bez da trepnem.

majko mila koji komentari.ovaj uspoređuje šumahera ovaj daje kimi najbolji ovaj daje sena bog.strašno.pa svakome ko prati f1 bar 2 sata na dan zna da se u f1.ništa nemože usporedit, osim 2 oje momćadskih ekipa iz iste sezone. jeli vama jasno da ova f1.nema baš ništa npr. sa onom od 5. god. sa sezonom kadje šumaher bija prvak nema ni jedan jedini isti dio na bolidu, imaju 4. felge al i onesu nebo i zemlja.pa kako možete spominjat senu. u današnje vrime moj dsg.brže promini brzine nego trepnem, o koćnicama da ne govorim.jasan sad uvjeren da vi neznate niti vrjeme kruga kojeje sena postiza a sad to postižu obićan trkaći seat leon. u f1.se ništa nemože uspoređivat, pa nije to HNL:

Ne zanima me sport baš i inače nikad ga nisam gledala ali kada on igra ja sam prva ispred TV-a i pratim svaki njegov potez, korak a da i ne trepnem okom.

Za treptaj oka sam u Betlehemu, šćućurena u spilji rođenja, rana je zora 2007. godine, misa na latinskom, dan poslije Uskrsa, trepnem ponovo, 2011. godina, srpanj, izgubljene u vrevi i labirintu jeruzalemskih uličica, na našem križnom putu, ali sa jasnim ciljem, učinilo se kao da lutamo Spomenka, Dijana i ja