Glumio sam da sam nezainteresovan, a u dubini duše sam se kidao od bola, kada je dara prevršila meru znao sam i da zaplačem, onda je nastupila moja keva koja je htela da me uteši a kasnije se pitala dali je ova pojava normalna.

Meni je ostalo još samo okrenuti glavu kada sljedeći puta zaplačem, jer kako da odgovorim na pitanje " Zašto? "?

Vjerujte da je i meni malo nedostajalo da zaplačem.

U glasu joj bijaše suza, pa mi dođe da zaplačem kada ih stala truniti u moje srce.

Dođe mi da zaplačem kad vidim da igra James, a Oremuš je prodan za kikiriki...

Od stropa do poda, po zidovima, pločicama, sudoperu, elementima, kuhalnoj ploči došlo mi je da zaplačem, ali već nakon prvog šoka, samo sam molila da nitko ne naiđe dok sve to brzo ne pokupim.

bilo je prekrasno za gledati, stiskala sam zube. držala fige. a kad je preskočila onih 205 skočila sam i ja sa trosjeda i evo ga opet su mi suze u očima. nemam pojma jesam li ja to tako osjetljiva ili plačljivica.. sin mi već neko vrijeme prijeti da neću smjeti gledati prijenose razni natjecanja ili utakmica s njim.. previše to budno doživljavam skačem, vičem, ljutim se, protestiram, pa i zaplačem a njemu to ništa nije jasno: -) kao da je to važno jel njemu važno ili ne: -)) ali mu je važno kad sam na njegovim utakmicama i kad tamo navijam i proslavljam njegov gol.. jednom je dobio žuti karton jer je izašao sa terena i došao do mene proslaviti gol.. vidi mene J) ćim počnem pisati o svom sinu ja se raspišem a ovaj blog sam htjela posvetiti Blanki Vlašić

Podignem obje ruke u vis i zagrlim te jako-jako..... oh.. toliko sam željela taj zagrljaj.... pogledi su namo ponovo u ravnini... i dok te gledam u oči približim se tvome licu i nježno te poljubim... zbunjen si... primaš me za ruku.. u drugoj vučeš torbu... vodiš me doma.... Stižemo doma... ulazimo i uljudno mi objašnjavaš gdje da se smjestim... spuštaš moju torbu i već vidno nervozan neznaš gdje bi sa sobom..... prilazim ti i tražim ti pogled... pronalazim ga i sada se već opuštaš... priđeš mi bliže i provučeš mi prste kroz kosu i snažno me zagrliš.... i ja tebe grlim... osjećaš mi srce... osjećaš i svjestan si da kuca zbog tebe.... tik.. tak.. spuštaš se na moje usne i strasno me ljubiš... ljubim i ja tebe.... želim te osjetiti cijelim tijelom.... i sve sam ti bliža... želim da ovaj tren potraje... vječnost... sretna sam što sam konačno uz tebe... i od sreće zaplačem... ljubiš mi oči i moliš me da neplačem jer nema razloga da smo u " bedaku ", zajedno smo, konačno zajedno... ljubim te i dalje.... spuštam se prema tvom vratu... sada osjetim miris tvoje kože.. baš je onakav kako sam ga zamišljala... ljubim ti vrat... i pogledi nam se opet sreću... znamo da mislimo na isto... primiš me za ruku i vodiš me do kreveta... spuštaš me nježno na ležaj... i ljubiš me cijelu... lice, vrat... svojim snažnim rukama primaš moje grudi iz kojih moje srce samo što nije iskočilo... zagrliš me jako i želimo oboje jedno... ostati tako zagrljeni cijelu vječnost... spuštaš se pored mene... na bok..... želiš me gledati kao i ja tebe.... ali u tom trenu se ja okrenem.. zagrliš me i tako ostanemo jedan tren... tako ostanemo vječnost...

Slika treća: Budim se nakon noćne more, samo što ne zaplačem.

Ipak, kad pomislim na Dusty i sve one pjesme koje je ispjevala s muškim zamjenicama dođe mi da zaplačem još žešće.

Pomaka nema. Ponekad zaplačem od jada, omaklo mu se.

Ovo o Pukaniču... pa gospon Mesić se je najprije branil kak on nema nikaj sa Pukaničem, a na pogremu je plakal i stavljal mu crvene karanfile... i meni je došlo da zaplačem

Ja sam gledao u njezina leđa i došlo mi je da zaplačem.

Daj da pod stubam tvoje kuće svete Zaplačem jednom kao ludo d ' jete

dok samo pogledam ljude koji se smiju, plaču od smijeha, vesele se za svaku malu stvar. dok vidim prosjaka koje skače od sreće kada mu daš dvije kune. slijepca koji je prezahvalan kada mu pomogneš preći preko ceste.. ili invalida u kolicima koga poguraš naprijed. i svjestan da si ga pogurao dalje, i ti si sretan. kad znaš da si pomogao nekome. ja sam sve ovo napravila gore i zato sam to navela. ne znate koliko mi je drago bilo što ih nisam ostavila tako. došlo mi je da zaplačem kad vidim koliko sam ja ustvari sretna i koliko toga imam. a oni su sretni samo kad im priđeš i nasmiješ se, kažeš im da su lijepi i da će sve biti u redu. to im puno znači.

Prišla mi je dok sam sjedila na hladnom zidiću i suzdržavala se da ne zaplačem.

Evo kako sam obećala napisat ću post.Al ovaj put mnogo boli što razdire mi dušu, što me tjera da zaplačem kao da mi duša ništa ne vrijedi.... bila sam sretna i živjela sam kao sirena... osjećala sam istovremeno i veselje i toplinu onog tko me voli... al to je odjednom preraslo u prah... čemu da živim kad moje srce više nije isto... kad sam kao biljka što uvene.. raspadam se kao slagalica... nisam više ona stara.. a najviše me boli što sam vjerovala u nešto što je bila bajka... volim ga.. al nemogu samo tako oprostiti prevaru... nije to mala stvar.. bio je on za mene leptir koji mi je unio sreću u moj život i ono najsjajnije sunce što pušta zrake u najljepše doba dana... ili ono sunce što mi šalje najljepši osmijeh u sutonu... mislila sam da je drugačiji od svih onih suprotnog nam spola... a bila je to pogreška... oni su anđeli s pogreškom.. boli me jer tko će s menom one zalaske sunca i gledati mjesec u ponoć i tko će mi se penjat po prozoru da mi da pusu za laku noć... i kome ću zaplakati na naručju kad će mi bit najteže...

Osjećala sam se očajno i pokušavala kontrolirati da ne zaplačem.

Dođe mi često da zaplačem nad tvojom sudbinom.

Imam želju da zaplačem, imam želju da zaplačem naglo, iznutra...

Često se baš izražavanje ljutnje miješa s porivom da zaplačem od jada.

Dođe mi da zaplačem za socijalizmom kad se sjetim u kakvom su stanju bile bolnice onda, a u kakvom su danas.

Kad god gledam televiziju i vidim onu jadnu izgladnjelu djecu svugdje po svijetu, ne mogu a da ne zaplačem.

Došlo mi je da zaplačem od sreće.

Kao zrelija osoba s iskustvom u pritužbama ne započinjem raspravu već izrađujem strategiju: Da zaplačem i da pozovem se na njihovo suosjećanje?

Sad je onda pravo vrijeme da zaplačem jer iako me ovakav dan na poslu nije rasplakao ti hoćeš... pih... niš, od sad te ne čitam samo te gledam po koncertima... pa pa

Ponekad pričam sa zvijezdama Ispod ulične lampe Poput pijane skitnice naslonim se samo Započnem priču bez početka i kraja Bez zareza, točke, bez praznina Toliko bola u tome ima I osmijeha skrivenih u bori koja titra iznad gornje usne I pustim da me vode zvjezdane ruke I prašina sitna da mi osvijetli lice Možda i zaplačem Možda se stisnem Ponekad vrisnem Zagrlim sjenu koja čuči pored mene I govorim joj riječi nikad prije izrečene Zvijezde me tako nebeskim svodom u šetnju vode Ne govoreći ništa Znajući da nema smisla U tišini sjaje satkane od priča Zvijezde su tu korak od besmisla.

Odjednom, došlo mi je da zaplačem.

Najgore od svega, i opet zaplačem.

Bojim se rastanka, ne volim rastanke i bojim se da ne zaplačem, ja, odrastao muškarac, koji je prošao sito i rešeto.