Naime, Dallaire je kao zapovjednik UN-ove mirovne misije UNAMIR u Ruandi tijekom 1993. i 1994. bezuspješno pokušavao održati primirje i kontrolirati demilitariziranu zonu između Hutua i Tutsija.

Zatvorio je 2.000 tutsija, muškaraca, žena i djece u crkvi u Nyangeu na čijem je bio čelu, a zatim su nesretnici zajedno sa crkvom uz pomoć buldožera doslovno sravnjeni sa zemljom.

Nikakvih iluzija ne smijemo imati da se tužiteljstvo Haaškog tribunala ne ponaša gotovo jednako i u slučaju Ruande (gdje je bio klasični građanski rat između Hutua i Tutsija i gdje je u kratkom razdoblju pobijeno gotovo milijun ljudi, uglavnom civila).

Habyarimanin režim uglavnom su činili časnici sa sjevera Ruande, tzv. regije Kiva, pa je prema pitanju položaja Tutsija zauzeo nešto blaži stav od Kayibandine administracije.

Velik dio Tutsija izbjeglih iz Ruande tijekom sukoba šezdesetih i sedamdesetih godina našao je utočište na području susjedne Ugande, gdje su se mnogi pridružili Ugandskoj narodnooslobodilačkoj vojsci Yowerija Musevenija u borbi protiv režima Idija Amina, odnosno kasnije Miltona Obotea, pa su bili potpora kasnijem Musevenijevom rušenju predsjednika Obotea.

U političkoj eliti u Habyarimaninoj blizini, tzv. akazu, čiji je položaj bio ugrožen pregovorima s RPF-om i mogućnošću političke nagodbe s Tutsijima, već početkom devedesetih postojala je zamisao masovne likvidacije ruandskih Tutsija, što bi im osiguralo trajan nadzor nad zemljom.

Ruandskoj javnosti je Habyarimanina pogibija bila prikazana kao djelo Tutsija i bila povod za novi progron.

1994. godine stotine Tutsija okupljene su u mjestu Butare gdje je živjela, te sud tvrdi kako je naređivala silovanja na civilima, koja je između ostalih izvršavao i njen sin, također optužen za genocid.

Krvavi pohod krokodila nastavio sve do današnjih dana, daleko od pozornosti javnosti koja je godinama bila usmjerena na sukobe Hutua i Tutsija u Burundiju i susjednoj Ruandi te na građanski rat u susjednoj Demokratskoj Republici Kongu.

Kraljevstvo Burundi osnovali su u XVI. stoljeću hamitski ratnici iz plemena Tutsija.

Međuplemenski sukobi Tutsija i Hutua uzrok su unutarnjopolitičke nestabilnosti i čestih vojnih udara koji prerastaju u pogrome; intervencija međunarodne zajednice.

Duboke šume DR Konga su bez vlasti i među njima se i dalje nalaze skupine Hutu pobunjenika koje su direktno odgovorne za genocid koji se desio u Ruandi 1994 kada je oko 800,000 stanovnika, većinom Tutsija, ali i umjerenih Hutua, ubijeno.

Ista ta haaška ekipa koja je sada za petama balkanskim zapovjednicima i političarima, u Ruandi je već odavno sredila stvari; nakon sukoba Hutua i Tutsija, u kojemu je u 100 dana ubijeno milijun ljudi, cijela se Hutu vlada našla iza rešetaka.

Nakon što je Marguerite Barankitse, zvana Maggy, preživjela krvoproliće između Hutua i Tutsija, s nekoliko spašene djece skrila se u utočište.

Neki koji su živjeli u Ruandi i izbliza vidjeli situaciju stanovništva svjedočit će u prilog Hutima koji su, prema njihovu mišljenju, bili ponižavani od Tutsija, to dokazuje da je istina često raznostranična, ali govori i u prilog te knjige budući da spisateljica piše s velikom vjerom, dobrotom i suosjećanjem te vapajem koji može samo čovjek koji je preživio genocid: »Koliko će godina - koliko naraštaja - trebati prije nego što se Runada oporavi od takvog užasa?«

Zločini su izazvali i velika premještanja stanovništva unutar Ruande pa je velik broj ljudi ubijen i na cestovnim blokadama, a neke od žrtava su stradale tek na osnovi fizičkih razlika između Tutsija i Hutua.

U borbama potkraj svibnja i početkom lipnja RPF je zauzeo glavni grad i važno vladino uporište Rugengeri te uspješno potisnuo ruandsku vojsku i milicije Hutua na granično područje prema Kongu, čime je onemogućen nastavak likvidacija preostalih Tutsija.

Nakon što je postalo jasno da se međunarodna zajednica neće miješati, zločini u Ruandi prešli su u drugu fazu te su iz Kigalija prošireni na ruralna područja, gdje su se na meti našle seoske zajednice Tutsija.

Pravdajući se istrebljenjem kolaboracionista RPF-a unutar zemlje i očuvanja nacionalne sigurnosti, ruandski režim je pozvao lokalne policije na likvidacije Tutsija.

Obrazac zločina je u gotovo svim zajednicama bio isti: pljačka imovina Tutsija koji su ranije pokušali pronaći utočište u javnim zgradama, školama i crkvama, gdje su tijekom zločina proteklih desetljeća uspijevali naći zaštitu, dok se tek manji dio pokušao individualno skloniti u brdima.

On mi je objašnjavao neznatne razlike između Tutsija i Hutua koji su se onomad žestoko poklali u susjednoj mu Rwandi (milion mrtvih u mjesec dana, ubijeni uglavnom hladnim oružjem?), a ja sam mu objašnjavao kako je moje pleme bilo na svaki način obespravljivano pod srpskom vlašću.

Svjedočili su brutalnim ubojstvima Tutsija tijekom 3 krvava ruandska mjeseca 1994. godine.

Bilo je općepoznato da hutuanski génocidaires maltretiraju humanitarne djelatnike, bave se iznudama i prisvajaju poreze na pomoć, neometano nastavljajući s pokoljem Tutsija i napadajući čak i vozila nevladinih organizacija.

Ruanda koja nam je dobro poznata po genocidu koji se zbio u toj zemlji i koja je 1994. brojila skoro 90 % kršćana, prošla je strašnu golgotu kad je preko milijun Tutsija pobijeno.

Thumbsucker Mikea Millsa naivna je priča o odrastanju američkog tinejdžera koja usputno ukazuje na poneke stvarne probleme te populacije u SAD-u, američko-irska Ludnica (Asylum) Davida MacKenziea (Mladi Adam) solidna je mainstream drama o zabranjenoj ljubavi liječnikove žene i pacijenta, s vrsnim glumcima na čelu sa savršeno ciničinim Ianom McKellenom, dok je američko-južnoafrički Hotel Ruanda Terryja Georgea prikaz krvavog građanskog rata u Ruandi kroz sudbinu hotelskog upravitelja koji je spasio živote stotina Tutsija (snimljen po istinitim događajima), pomalo razvodnjen fokusiranjem na obiteljsku priču glavnog protagonista, autocenzurom masakra i neprimjereno sretnim krajem.

Odnosi unutar i između dvije države nastavljali su se radikalizirati, a povremeno bi izbijali i sukobi kao što je tzv. Burundski genocid iz 1972. kada je vojska pod kontrolom Tutsija masakrirala preko 100 000 Hutua.

U sljedeća tri mjeseca u tzv. Ruandskom genocidu pripadnici ruandske Hutu-vojske i paravojnih jedinica Interahamwe ubili su između 700 000 i milijun Tutsija.

Iako su u poslijekolonijalnom razdoblju Ruanda i susjedni Burundi imali dugi historijat međuetničkog nasilja, kulminacija se dogodila u travnju 1994. u Ruandi kad je u zločinima ekstremista naroda Hutu masakrirano između pola milijuna i milijun Tutsija te umjerenih Hutua

U drugoj polovici devedesetih sukob Hutua i Tutsija iz susjedne Ruande prelio se u Kongo: vođa pobunjenika s jugoistoka zemlje Laurent Desire Kabila uz jaku podršku Tutsija iz Konga i njihovih ruandskih sunarodnjaka srušio je 1997.

Vlada je odgovorila progonom Tutsija koje je optužila za pokušaj ponovnog porobljavanja Hutua.