Verzija br. 1. U pola 8 ujutro izlazim iz auta, protežem se i udahnem duboko, duboko..... pogled mi pada na pješčanu plažu i savršeno mirno more uvijeno u jutarnju izmaglicu..... zatim se okrećem i pogledom tražim mjesto u kafiću, naručujem kavu..... usput pitam Lavića hoće li vodu uz kavu a Buntovnika da li će nesicu ili sa mlijekom..... nakon kavice plaža, kupanje, izležavanje....... kupanje, izležavanje..... kupanje, izležavanje......

elem, eskiviram dnevno otvaranje postanskog sanducica... jednom tjedno, a biram dan s boljem bioritmom, poberem sve iz postice, slozim si coffie i sjednem na balkon sa silnom postom... tako jutrost udahnem duboko i krenem... otvorim prvu... american express... clanarina 250 kn za karticu koja je istekla lani u X mjesecu... da bi rijec rekla... pa B. net... salju uplantnicu na NULA KUNA tako pise htjela sam od njih internet, pa odustala nakon silnog mailanja; neprofesionalni skroz... eto jos jedan dokaz... ali, dobijem i od T-com-a identicnu uplatnicu doduse, na ime pokojne mame ciji sam broj prebacila na sebe... no, i oni su osjetili potrebu izdati racun na NULA KUNA i poslati ga postom...:) nesto malo bolja situacija na T-com-ovom racunu na moje ime; za uplatiti 0,49 kn internet usluge za 04/08. postarina kosta vise... sreca da nema provizije ako uplatim na posti;) dodala bih i izvjesce zagrebacke banke za racun koji vec odavno ne postoji...:)

Oblačim svoje Paul Smith odijelo te Churches " loaferice ", udahnem duboko i izlazim iz hotela, kao i uvijek na stražnja vrata, u mračni London.

Bez da ikoga za Savjet pitam Hvatam Ritam Od dvije Stotine Milja na Sat Udahnem duboko, da ne moram disat ' Još da ne uspijem Usput štogod zapisat ' Ne bi ostalo ni Traga od mene Zagubile bi mi se Uspomene Znameniti Memoari Pa kad se ostari Ne bi se imalo šta Unucima ispričat ' Svaka bi se Sitnica morala veličat '

Udahnem duboko, iz svesti izbrišem uvrede, provokacije i slično i onda polako i smireno objasnim ponovo opširnije šta sam želela reći.

Odjednom se digne jak vjetar, krosnje se pocnu savijati pod njegovom silinom a lamperija proizvoditi onaj ne bas ugodan zvuk.. uskocim u slapice i izidjem na balkon.. prije negoli sam se uspjela snaci, vjetar mi u lice baci pahuljice.. pregrst njih.. udahnem duboko i vratim se nazad u sobu.. sjela sam opet u fotelju i zagledala se u ulicnu svjetiljku nedaleko kuce.. bijele krpice roje se oko nje.. uzitak za oci..

Udahnem duboko, uzmem pivo, pripalim cigaretu i pripremim se kondicijski za uvrede nijagarskih razmjera.

Najstarija se podboči i onako, pokvareno/iščekivajućim pogledom se okrene prema meni, blagi osmjeh na licu sa porukom: " Aj da te vidim sad " (groooooozno) Ništa, pripalim cigaretu, udahnem duboko i kratko i jasno odgovorim: " Sex " Najstarija me zbunjeno pogleda, srednja još više otvori okice i pita šta je to.

Strpljivo je onako kako ja ne bih mogla nikada pričekala da udahnem duboko, zatvorim oči i poredam sva svoja sjećanja u smisleni niz, načinim od njih cjelinu; da ih ponovno proživim, jedno po jedno, i tako budem u mogućnosti što vjernije ih iskazati naglas njoj, toplini zidova, zimskom kratkotrajnom poslijepodnevu, sebi samoj.

I sada.. moja vjera je upitna.. moje povjerenje u zivot.. ono sto uvijek promicem, ono sto uvijek zagovaram i sto korisitim kao utjehu za druge.. ne znam iskoristiti da pomognem sebi.. a sto da radim.. da sjednem, zavalim se i cekam da mi sine ideja, da mi samo od sebe dodje.. ili da zasucem rukave i krenem s potpunim povjerenjem, u vjeri, da ce sve biti onako kako treba biti.. no to ne mora znaciti da ce biti onako kako ja zelim da bude.. ja ni ne znam na kraju sto zelim.. covjece, ljudi, jel i vi prolazite kroz ovakve muke u svojim glavama.. ako je tako.. nije vam lako..;) Kaze meni moje zlato.. da je problem u tome sto mi ljudi sebi uvijek postavimo neke prosjecne male ciljeve, pa kad ih postignemo nisu nam dovoljni, ali se od njih ne mozemo odmaknuti.. i da bi trebali postaviti puuuuuunooo vise ciljeve, pa bi mozda tako presisali barem ono sto je prosjecno, pa bi nam bilo ok.. barem sam tako ja to shvatila.. iako mi bas nije jasno.. sto sad to znaci.. trebam li pucati ns visoko.. ili prosjecno.. bez muke nema nauke.. dakle draga Marta.. zasuci ti rukave.. nemoj slusat nikog, nego svoju intuiciju.. i kreni polako u ostvarivanje svojih ciljeva.. pa kud puklo da puklo.. barem ces moci reci da si pokusala.. a ne cijeli zivot se pitati kako bi bilo da je bilo.. e.. tako je..:) Jel to bilo srce ili razum.. nemam pojma.. bas me briga.. u pravu je sto god da je..:)))))))) A jooooooj.. stvarno je u pravu moj mali blentavac.. mi cure smo nenormalne kad nas uhvati PMS: p Dakle, zakljucak bi bio.. da nema zakljucka.. treba zivjeti zivot i iskoristiti sve potencijale koje nam je dao, a imamo ih puno, samo ih zanemarujemo, zbog manjka samopouzdanja koje nam je nametnuto u djetinjstvu.. treba vjerovati.. u sebe.. u zivot.. u ljubav.. u onaj mali cvjetic na putu.. u onu staru bakicu u kaputu (malo rime).. u kamencic, u miris vjetra.. tko moze reci da vjetar nema miris.. ha? nek mi netko kaze samo da nema.. kad udahnem duboko i zanjisem se na vjetru.. mirisi.. mirisi.. na zivot.. mirisi bas onako kako treba.. slatkasto, a opet tako cisto.. mirisi.. na ljubav.. a tek okus.. kakav tek okus ima.. ne moze se to rijecima opisati.. no mozda.. mozda ja to osjetim.. zato sto vjerujem.. da.. opet su me rijeci dovele do pravog puta.. i pronasla sam svoju vjeru.. a bas sam blesava.. bila mi je pred nosom:)

I onda odlučim nešto promijeniti, nešto napravi klik u glavi, udahnem duboko, odaberem osmijeh - jedan od onih davno bačenih u dno ormara, ali nikad zaboravljenih jer nekad je to bio omiljeni osmijeh, kojeg sam nosio svaki dan, čak i po kiši - i učinim nešto po prvi put.

Ulazim na velika vrata svoje dvorane za sastanke, udahnem duboko jer znam da me čeka hrpa pitanja

Ohladimo glave Jedini i ja, ja udahnem duboko i pokušam se riješiti straha i panike i dogovorimo se da ćemo pričekati sa novim nalazima u nekoj zagrebačkoj bolnici.

Podsjeća me taj udah na nešto u meni potisnuto, na neku davno zaboravljenu impresiju, koja iskače pred očima s vremena na vrijeme, kad udahnem duboko...

Udahnem duboko i uđem u stan.

Okrećem se oko sebe, skoro da i ne znam gdje se nalazim, udahnem duboko, otvaram prozor i bacam gan daleko od njegova doma.

Udahnem duboko, predstavim se i ispričam mu ukratko problem.

Zatvorim oci i udahnem duboko i ucini mi se da mogu osjetiti miris tvoje kose.

Kada te nema Jer tako hoću Zaledim osmeh U sebi kažem ime Udahnem duboko I pomislim Tako mi nedostaješ...

a da te jednostavno pustim? udahnem duboko, izdahnem tugu, i prestanem se buditi iz sna zgrčenih ruku kao da pokušavam uhvatiti niti prošlosti...... a da možda krenem dalje? tihim neprimjetnim korakom s maskom ponosa na licu i osmijehom...... ili da se prepustim boli?... no borca u meni nisi ubio, samo jako rastužio, i možda te baš zbog toga neću preboljeti... učinio sve kako treba, ali ipak otišao...

Udahnem duboko još jedanput prije nego zaronimo

Udahnem duboko, opustim se i mislim o nečem lijepom.

Ka sebi me prima uzduh, pruža da ga udahnem duboko i prožima

Ali udahnem duboko i brojim do deset.... jedan..... izdahni.... udahni.... dva.... misli na nešto lijepo..... tri..... izdahni.... još malo pa godišnji odmor na Šolti.... udahni... četiri.... ima dvoje ljudi koji mi se raduju svim srcem i tilom.... izdahni.... udahni.... pet.... jedno malo stvorenje od nekoliko mjeseci.... izdahni... i moj tajo.... izdahni.... šest.... udahni...

Udahnem duboko i skočim ispod površine

Pa se nasmijem jutros, udahnem duboko, potrčim i bacim se u more

Ako samo na tren zatvorim oči, koncentriram se i udahnem duboko, vidim stotine, tisuće tonova ljubičaste boje, čujem meke zvukove i osjećam toplinu.... ako samo na tren zatvorim oči...

Udahnem duboko i na tenutak sam kraljevna u svom kraljevstvu i život je ne lijep već prekrasan, sladak poput mirisa koji udišem

Udahnem duboko i nasmiješim se na isti način poput nje.

Otvorim krovni prozor, udahnem duboko ovaj lijepi noćni zrak.