Udisem samocu i " prazna " sam u dusi Nema drhtaja..

Ja sam vec srecu ostvario ne udisem dim u Crkvi zapaljenih svijeca koje znamo prozrokuju rak i mnogi svecenici su umrli i ostali vjernici Gigantslko trovanje dobrog Boga i povjesno najvece Zato u ostalim zemljama uvode elektricne lapmce koje se pale umjesto svijeca

Sretna sam jer te biljcice i uzgajam tako kada osjetim i malu glavobolju uberem malo ruzmarina ili lavande i protrljam u rukama i zatim udisem onako otvorim dlanove i udahnem.

uglavnom shvaticete me. neke stvari su konacno sjele na svoje mjesto u mom zivotu tako da internet svijet ostaje po strani, uskracen za ono vrijeme koje sam mu posvecivala ranije. tek ono da se ne ljutite i da znate zasto me nema i da mi nije nimalo lose:) pisacu valjda cesce ako opet budem morala plakati:) a dotad malo da udisem zivot punim plucima. toliko o tome.

Sedim i posmatram svet kako se dogadja... Nemocna da reagujem..... Samo jesam, tu, udisem, izdisem... posmatram... Sve je nekako stvarno... zivim.. ovaj tren sada... nista ne ocekujem... nista ne bi trebalo, sve jednostavno tece.... Misli, emocije se smenjuju... prazan prostor.... prosirena izvan odasvud.... van, a ipak potpunost.... Znaci to je to.... nema se sta reci... izostaje delovanje.... ne postoji, treba... moras... zelim.... necu..... ako suze teku one jesu... ako je smeh opusten i razigran... on je samo smeh.... dogadja se.... bezpovratno..... vecan je samo ovaj segment sto bitise.... neka prolazi.... tu sam, ali kao da i nisam, svesna, bestelesna..... Tecem, ali sta je reka bez korita, kao kornjaca bez oklopa, kao ruza bez trna, kao drvo bez korena, kao apsolut bez zivota, kao...... polako vracam se, svesna prostora oko sebe, telo sam... zivim, da vidim gde sam.... u vremenu i prostoru da opisem jos jedan krug...:)

A sada zatvaram prozore kada prolazim adamicevom i udisem taj nesnosni smrad koji proizvodi tvornica mcdonalds:/nadam se da cemo taj smrad jedno za svaga otjerati zauvijek iz Rijeke a i ostalih gradova

Ne budi me, Ostavi da udisem zablude i otkrivam nedorecene stihove...

idem nekamo, koraci me vode udisem zrak, fali mi slobode zar je to moj tron, ponekad u osam? pod sjenama visokih ocekivanja? jos jedan sudar sa ludom idejom i pucaju zidovi oslikani strepnjom ubrzat cu hod sto te je nekad pratio kupit cu srce sto je najbolje shvatilo svako lutanje tebe je slijedilo bjezati u tamu ne bi sad vrijedilo zar je to ta kisa po kojoj te pamtim?... zar je to doista ta ista kisa koja me je ucila?

Trebam te, trebam kao zrak koji udisem i vodu koj pijem.

Kada mi je zacepljen nos kapnem dvije tri kapi eukaliptusa u vodu i duboko udisem blagotvorni miris i odmah se osjecam bolje.

Joooj mrzim ih, mrzim mrzim mrrrzziiim.jednom sam ga slucajno primila, ruka mi je smrdila cijeli dan, nikako isprat... oni ne smrde onak... ko kad prdnes ili smrad znoja... nije bas smrad smrad, nego bas neugodan miris... neki dan na tavanu stari pomaknuo vrecicu na kojoj je bilo par njih, i u pocetku mi se cinilo samo kao cudan miris ali sto vise udisem to mi vise smeta i dize mi se zeludac cak....

No, vratimo se mi nasem nezadovoljstvu kojeg skoro udisem (o) na svakom koraku.

Kao vihor strujis kroz mene, stojim zatecena, nema, dok te udisem, teces mi kroz vene.

I sklapam oci uslijed kratkih predaha svojih rutina... sklapam oci da bi te dotakla, barem mislima.... i dok se u grcu umora i obveza prsti pruzaju prema tipkama da upisu sretne misli..... slike njeznosti se stvaraju pred ocima i ponovno zivim..... jer..... dodirom tvojim, udisem zrak... i poljupcima tvojim umor odagnavam.... i tvoja sam,... pa iako nas ponekad i daljina djeli..

Eto, tamo sam s vama, mada sam ovdje, sama, slusam sum vjetra, udisem nostalgiju, i osjecam jesen.

Udisem cist dah sa tvojih usana.

zaustavljam svoj pogled na jednom sasvim malom i slatkom pupoljku mirisnih nota neke davno ispunjene ljubavne zelje slusam tu pricu sto prica mi vjetar dok igra se mojom kosom dodirujem mi lice svojim blagim prstima kao sto to radis ti kad zelis ljubiti moje usne slusam kako valovi lagano pojacavaju ritam kako vjetar zapetljava svoju pricu u mojoj kosi zatisje... odjenom muk valova toplo sunce proviruje iza pahuljastog oblaka i grije moje promrzle obraze tu si osjecam te pored sebe udisem svaki miris prostrane plaze tvojih koraka i gledam sunce sto smije se saljem ti pozdrave toplinom svog srca i njeznim poljubcima i tiho, sasvim tiho govori mi proljeće o jednoj davno ispunjenoj zelji ljubavi i tiho, jedva cujno moje srce zazeljelo je istu zelju na istom mjestu ovog sasvim obicnog dana sto iscekuje proljece tiho, sasvim tiho, jedva cujno zazvala sam tvoje ime toplim zrakama sunca i predivnim nebeskim prostranstvima saljem ti osmijeh ljubavi i zelju svog proljeca da ne zaboravis miris mojih dodira i pjesmu moje ljubavi tiho, tiho i jos tise volim te svaki dan sve vise i vise...

Ili si jednostavno sugerirajte: ' ' Udisem zdravlje, izdisem bolest ' ' ili ' ' Udisem svjetlo, izdisem nemir ' '.

Ne zelim tada ni da se budim da san se ne rasprsi, ali mirisi ostaju, oni su stvarni, njih ne mogu da haluciniram, udisem te a pluca su mala za toliko bogatstvo.

Smijesim se, udisem zrak koji mi nekako mirise na ljeto..

Dragi ljudi docekali su me u svojem pariskom prebivalistu i sada ga udisem, Pariz, Evropu... svjezinu, ljepotu...

Osluskujem njihanje trava i kapljice ove prohladne kise koje sviraju udarajuci u njih... i udisem mirise krosnji u koje su utkane daljine sto doletjele su odnekud nevidljivim zracnim stazama..

Emocije nas cine ovim sto jesmo, ljudima.. biti covijek, jest osjecati.. i to je ono sto ovo zivotno iskustvo cini nezamjenjivim.. moja osjetila, moja cula nisu samo ogranicena na fizicke osjete, ne.. ja osjecam srcem.. covijek osjeca srcem, osjeca cijelim bicem.. dok me ne prozme taj silan val i dosegne samu moju srz.. i onda.. zabacim glavu dok trnci prolaze cijelim tijelom i izdahnem u ekstazi.. moja droga je ljepota.. glazba.. cisti produkt emocija.. kada slusam zvukove klavira, gitare u skladu.. cujem.. cujem kako placu.. osjecam bol, osjecam i znam da zivim.. a zvuk me nosi, uzdize u vise stanje svijesti.. i osjecam kako rastem, moje tijelo se smanjuje, ono je maleno poput zrna pijeska.. a opet sadrzi moju dusu koja je silovito velika.. sirim se.. ispunjavam sobu, uzdizem se k nebu.. valovi me nose, ljuljaju, a moj dah.. stao je.. ja ne disem. i to je u redu.. jer necu se ugusiti.. moje tijelo nece umrijeti ako ga sada napustim.. mi smo jedno.. srce mi se zari i raste, pritisce mi grudi, kao da nema dovoljno mjesta u njima.. i osjecam.. kako da opisem sto osjecam.. osjecam mir.. osjecam ljubav, dok me bijela svijetlost preplavljuje i prolazim.. prolazim kroz tunel duginih boja i na kraju tunela.. plavo.. to mora.. to mora da je sjediste moje duse.. i pogledaj.. oni su svi tu.. smijese se.. i on je tu, vodi me za ruku, sve ih poznajem, oni su sretni sto me vide.. i pokazuju mi, pokazuju mi Zemlju, male prizore ljudskih zivota.. oni su uvijek tu s nama.. a u tom moru plave guste maglice.. otkucaji srca.. to je Ono.. to je Izvor.. nije tu, ali opet jest.. sretna sam.. i sve je.. sve je u redu.. moja dusa se smijesi.. i vraca se.. dok zvukovi gitare i klavira, bubnjeva i bassa zajedno u skladu odjekuju mojim bicem.. njisu me.. ja sam tu.. volim.. ljubim.. ljubav sam.. i sve.. sve je ja.. i to je u redu.. dodirujem zvuk prstima.. osjetim kako se igra njima, skaklja ih.. udisem zvuk.. okus je sladak, ispunjava me.. iznutra, izvana.. dodiruje mi kozu.. plovim.. plutam u emocijama.. gitara place.. i moje suze teku.. kakva tuga.. bolna.. a opet tako lijepa.. tako lijepa.. i to je u redu.. bol, bol stvara ljepotu.. iz nje umjetnost crpi svoju snagu.. jer je snazna.. tako snazna.

Setnja uz vodu, omiljena zabava, kad ne mislim, kad samo postojim, upijam ljepotu oko sebe, udisem opojni miris tisine

Spasavam se od vode u obliznjem ducanu, udisem mirise egzoticnog voca, i vec sam negdje u Aziji, srcem koktele i protezem nalakirane prste preko prugaste lezeljke na plazi

A on sad ima poluotvorena usta iz kojih necujno ispusta ugljicni dioksid, a ja sam cucnula kraj kreveta gdje on lezi i duboko ga udisem.

Odstajat ce 45 dana negdje u kuhinji, a ja svakodnevno pregledavam tegle, udisem mirise voca sto se natapaju u rakiji i sanjam kisne veceri i uzitke likera uz knjigu ili film.

Pluca " Ja udisem zrak potreban za zivot

Uopce mi se neda komentirati zabranu pusenja jer zivim hvala Bogu u civiliriziranoj zemlji i mogu piti kavu i jesti kolac ili veceru bez da udisem smrdljivi zrak.

Naime, nos mi je konstantno zacepljen, a uz to curi iz njega bezbojna sluz, u zimskom periodu mi je puno teze jer udisem hladan zrak na usta sto mi kasnije stvara bol u plucima, i osjecaj " iz djetinstva ".