Unatoč činjenici da je bilježništvo u državama članicama definirano kao djelatnost koja ostvaruje ciljeve od javnog interesa, ono nije vezano uz obnašanje javne vlasti u smislu UFEU.

Člankom 102. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje UFEU) nastoji se sankcionirati i kontrolirati zlouporabe koje može vršiti poduzetnik u vladajućem položaju.

Kao posljedica visokih cijena, prodaje se manje proizvoda čime dolazi do alokativne neučinkovitosti i gubitka blagostanja općenito. " Struktura čl. 102. UFEU može se podijeliti u dva dijela.

Usporedbom s čl. 101. UFEU jasno se može uočiti kako su primjeri zlouporabe identični jer i jedan i drugi članak u konačnici nastoje postići isti cilj što uključuje učinkovitu i slobodnu tržišnu utakmicu.

Preostaje čekati odgovor na pitanje ima li Čl. 63 UFEU horizontalni učinak na odnose između dioničara poduzeća Volkswagen AG, odnosno, postoji li pozitivna obaveza Njemačke da temeljem Čl. 63 UFEU pravno onemogući valjanost takve statutarne odredbe.

To je bio stav Europskog suda pravde (dalje: ES) u predmetu Hoekstra, jer je postojala bojazan da bi države članice zakonskim reguliranjem pojma radnika migranata mogle isključiti pojedine kategorije osoba od odredaba Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU) koje im jamče određena prava, gdje iz samog sadržaja njegovih odredbi koje reguliraju pitanje slobode kretanja radnika ne proizlazi drugačije.

Osoba koja je bila samozaposlena u državi članici prije no što je postala nezaposlena, ne može se smatrati radnikom u svjetlu čl. 45. UFEU-a.

U predmetu Trojani, ES je istaknuo da sui generis priroda radnopravnog odnosa temeljem nacionalnog prava, razina produktivnosti određene osobe, izvor prihoda iz kojih se isplaćuje naknada za rad ili ograničena razina naknade za rad, ne mogu biti mjerodavni pri određivanju je li neka osoba radnik u svjetlu europskog prava. Pojam radnik (engl. worker) iz čl. 45. UFEU-a, u svjetlu sudske prakse ES obuhvaća pojam radnika u širem smislu, uključujući i pojam zaposlenika (engl. employed person), te bez obzira o kojem je obliku odnosa riječ, vezano uz promjenjivu strukturu i zahtjeve tržišta rada, bitno je da navedeni pojam zadovoljava formulu iz odluka Levin i Lawrie-Blum, a na nacionalnom je sudu utvrditi karakter odnosa.

Kako je prethodno istaknuto, ukoliko sportaši ne spadaju pod gospodarsku slobodu kretanja radnika, sukladno čl. 57. UFEU, svrstava ih se pod gospodarsku slobodu pružanja usluga, kako je utvrdio i Nezavisni odvjetnik Warner u predmetu Walrave i Koch.

U odluci Bosman, zahtjev za prethodnim pitanjem se odnosio upravo na čl. 39. UEZ-a (sada čl. 45. UFEU-a), a ne i na čl. 49. UEZ-a, a ES je u svojoj odluci u pogledu čl. 39. UEZ-a istaknuo da se taj članak primjenjuje na pravila sportskih udruženja poput Belgijskog nogometnog saveza, FIFA-e i UEFA-e, koja determiniraju uvjete temeljem kojih profesionalni sportaši mogu ući u odnos zaposlenja.

U pogledu odredaba nacionalnog prava nije važno na koji su način definirani sportaši, važno je da li te odredbe ometaju međugraničnu ekonomsku aktivnost i ako da, jesu li opravdane. Također, naglašava da se ne isključuje mogućnost razlikovanja s obzirom na opravdanja radi li se diskriminatornoj ili nediskriminatornoj prirodi pravila, a činjenica trajne ili privremene aktivnosti u drugoj državi članici također može opravdati različitost, s obzirom na postojeću judikaturu ES-a. Kako je prethodno izneseno, profesionalni sportaši u momčadskim sportovima su definirani radnicima u smislu čl. 45. UFEU-a, pogotovo ako se uzme u obzir trajnost obavljanja rada, jer čl. 57 (2).

UFEU-a u pogledu slobode pružanja usluga stavlja naglasak na privremeno obavljanje, a profesionalni sportaši u pravilu potpisuju ugovore na razdoblje od jedne do pet godina, no ipak je moguće da u nekim sportovima klub angažira nekog sportaša za svega nekoliko utakmica, te bi u tom slučaju u obzir mogle doći odredbe ugovora o slobodi pružanja usluga.

Kako se nigdje u UFEU ne određuje pojam vladajućeg položaja, Komisija i sudovi pojam tumače samostalno.

Stoga se ni sporazumi između javnog naručitelja i gospodarskih subjekata - natjecatelja u postupku javne nabave, ne smatraju sporazumima u smislu članka 101. UFEU, odnosno članka 8. ZZTN-a.

Kako u UFEU, a ni Komisija i ES nisu detaljnije pojasnili pojedine oblike zlouporabe pravni teoretičari su pokušali sistematizirati pojedina ponašanja.

Budući da su sudovi suočeni s poteškoćama u određivanju na koji način se procjenjuje pojam učinka na trgovinu Komisija je izdala Upute o učinku na tržišni koncept iz čl. 101. i 102. UFEU.

Članak 102., treba uvijek interpretirati uzimajući u obzir duh, generalnu shemu i ciljeve UFEU te postizanje ujednačenog, uravnoteženog i održivog razvoja čime će se omogućiti slobodno tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu.

Akti sekundarnog prava propisani su člankom 288. UFEU, a obuhvaćaju uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja.

Na temelju Čl. 63 UFEU i Direktive 88/361 razvila se praksa Europskog suda, temeljem koje se tzv. " zlatne dionice ", tj. dionice kojima se narušava proporcionalnost upravljačkih prava u odnosu na udio u vlasništvu poduzeća, smatraju suprotnima slobodi kretanja kapitala, stoga što ograničavaju izravne investitore da stvarno upravljaju poduzećem, te ih odvraćaju od izravnih investicija.

Isti uključuje bipartitni socijalni dijalog, temeljen na odboru međuindustrijskog socijalnog dijaloga i sektorskih odbora socijalnog dijaloga, te tripartitnih socijalnih dijaloga, primarno unutar Tripartitnog socijalnog samita za rast i zapošljavanje, sukladno čl. 152. Ugovora o funkcioniranju EU (dalje: UFEU).

Unutar sektorskog vijeća za socijalni dijalog, socijalni partneri mogu voditi dijalog o bilo kojem pitanju koje je povezano uz socijalne i ekonomske aspekte određenog sektora, a konačan ishod mogu predstavljati: sporazumi (ugovori); preporuke; deklaracije; razna sredstva za obučavanje i djelovanje poput studija, priručnika, baza podataka, pravila postupka, zajedničkih stavova upućenih tijelima poput Europske komisije i dr. Odredbe koje reguliraju socijalni dijalog prisutne su i u primarnom pravu EU, odnosno u odredbama čl. 151. do 155. UFEU-a.

Navedene odredbe čl. 154. UFEU daju ovlast Komisiji da potiče savjetovanje između poslodavaca i radnika i da poduzima sve mjere koje mogu olakšati dijalog osiguravajući podjednaku potporu strankama, kao i da će Komisija prije no što predloži mjere na području socijalne politike, obaviti savjetovanje sa socijalnim partnerima o mogućem smjeru mjera na razini EU.

Članak 155. UFEU utvrđuje da dijalog poslodavaca i radnika na razini EU može, ukoliko oni to žele, dovesti do ugovornog odnosa, uključujući sporazume.

Sporazum socijalnih partnera zaključen na razini EU treba biti implementiran sukladno postupcima i praksi udruga poslodavaca i radnika, te država članica, odnosno u pitanjima iz čl. 153. UFEU-a (bivši čl. 137. UEZ-a) sukladno obostranom zahtjevu stranaka potpisnica, prema odluci Vijeća po prijedlogu Komisije.

Dakle, ishod socijalnog dijaloga u obliku sporazuma može biti, sukladno čl. 155. st. 2. UFEU na više načina implementiran u državama članicama.

Drugi je način da se u pitanjima obuhvaćenim čl. 153. UFEU-a zajedničkim zahtjevom potpisnika, implementira Odlukom Vijeća, u vidu Direktive (t. a) do i)), na prijedlog Komisije.

Kako smatra Siekmann, iako s aspekta prava EU definicija radnopravnog statusa sportaša u državi članici nije relevantna za primjenu prava EU, ipak nedefiniranje sportaša kao radnika nacionalnim zakonodavstvom onemogućuje sposobnost tih istih sportaša da se kolektivno organiziraju i primijene odredbe UFEU-a o socijalnom dijalogu.

Najbitnija stvar je članak 5 u načelima: " Hrvatska sudjeluje u Ekonomskoj i monetarnoj uniji od datuma pristupanja kao država članica na koju se primjenjuje odstupanje u smislu članka 139. UFEU-a. " Ovo je članak kojim se država RH čini ovisnom o stranom novcu za vjeke vjekova i time u ekonomskom ropstvu (vječno dužna). sites.google.com/site/financijskisustav/europska-unija

S druge strane, kada je riječ o sportašima koji se natječu u pojedinačnim sportovima, oni tamo ne nastupaju pod nadzorom i uputama poslodavca, već u svojstvu samozaposlene osobe, a svoje usluge pružaju organizatorima sportskog susreta, sponzorima i oglašivačima, te su pružatelji usluga u smislu čl. 56. UFEU-a (bivši čl. 49. UEZ-a), kako je među ostalim utvrdio i ES u predmetu Deliege. 3.2. Komparativni prikaz pravnog uređenja radnih odnosa profesionalnih nogometaša Radi shvaćanja razlikovanja pojma radnika ili samozaposlene osobe, pokazat ćemo kako neki pravni sustavi čine razliku između ova dva pojma, napravit će se komparativni prikaz pravnog uređenja radnih odnosa u Italiji, Velikoj Britaniji i Njemačkoj, kao državama s iznimno uređenim sustavom sportskog prava.

To mogu biti zakonodavni akti (doneseni u okviru zakonodavnog postupka u skladu s člancima 289. i 294. UFEU-a), nezakonodavni akti (delegirani akti i provedbeni akti koje na temelju prenesenih ovlasti donosi Komisija) i ostali akti.