Osoba koja je bila samozaposlena u državi članici prije no što je postala nezaposlena, ne može se smatrati radnikom u svjetlu čl. 45. UFEU-a.

U predmetu Trojani, ES je istaknuo da sui generis priroda radnopravnog odnosa temeljem nacionalnog prava, razina produktivnosti određene osobe, izvor prihoda iz kojih se isplaćuje naknada za rad ili ograničena razina naknade za rad, ne mogu biti mjerodavni pri određivanju je li neka osoba radnik u svjetlu europskog prava. Pojam radnik (engl. worker) iz čl. 45. UFEU-a, u svjetlu sudske prakse ES obuhvaća pojam radnika u širem smislu, uključujući i pojam zaposlenika (engl. employed person), te bez obzira o kojem je obliku odnosa riječ, vezano uz promjenjivu strukturu i zahtjeve tržišta rada, bitno je da navedeni pojam zadovoljava formulu iz odluka Levin i Lawrie-Blum, a na nacionalnom je sudu utvrditi karakter odnosa.

U odluci Bosman, zahtjev za prethodnim pitanjem se odnosio upravo na čl. 39. UEZ-a (sada čl. 45. UFEU-a), a ne i na čl. 49. UEZ-a, a ES je u svojoj odluci u pogledu čl. 39. UEZ-a istaknuo da se taj članak primjenjuje na pravila sportskih udruženja poput Belgijskog nogometnog saveza, FIFA-e i UEFA-e, koja determiniraju uvjete temeljem kojih profesionalni sportaši mogu ući u odnos zaposlenja.

U pogledu odredaba nacionalnog prava nije važno na koji su način definirani sportaši, važno je da li te odredbe ometaju međugraničnu ekonomsku aktivnost i ako da, jesu li opravdane. Također, naglašava da se ne isključuje mogućnost razlikovanja s obzirom na opravdanja radi li se diskriminatornoj ili nediskriminatornoj prirodi pravila, a činjenica trajne ili privremene aktivnosti u drugoj državi članici također može opravdati različitost, s obzirom na postojeću judikaturu ES-a. Kako je prethodno izneseno, profesionalni sportaši u momčadskim sportovima su definirani radnicima u smislu čl. 45. UFEU-a, pogotovo ako se uzme u obzir trajnost obavljanja rada, jer čl. 57 (2).

UFEU-a u pogledu slobode pružanja usluga stavlja naglasak na privremeno obavljanje, a profesionalni sportaši u pravilu potpisuju ugovore na razdoblje od jedne do pet godina, no ipak je moguće da u nekim sportovima klub angažira nekog sportaša za svega nekoliko utakmica, te bi u tom slučaju u obzir mogle doći odredbe ugovora o slobodi pružanja usluga.

Kako u UFEU, a ni Komisija i ES nisu detaljnije pojasnili pojedine oblike zlouporabe pravni teoretičari su pokušali sistematizirati pojedina ponašanja.

Akti sekundarnog prava propisani su člankom 288. UFEU, a obuhvaćaju uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja.

Unutar sektorskog vijeća za socijalni dijalog, socijalni partneri mogu voditi dijalog o bilo kojem pitanju koje je povezano uz socijalne i ekonomske aspekte određenog sektora, a konačan ishod mogu predstavljati: sporazumi (ugovori); preporuke; deklaracije; razna sredstva za obučavanje i djelovanje poput studija, priručnika, baza podataka, pravila postupka, zajedničkih stavova upućenih tijelima poput Europske komisije i dr. Odredbe koje reguliraju socijalni dijalog prisutne su i u primarnom pravu EU, odnosno u odredbama čl. 151. do 155. UFEU-a.

Sporazum socijalnih partnera zaključen na razini EU treba biti implementiran sukladno postupcima i praksi udruga poslodavaca i radnika, te država članica, odnosno u pitanjima iz čl. 153. UFEU-a (bivši čl. 137. UEZ-a) sukladno obostranom zahtjevu stranaka potpisnica, prema odluci Vijeća po prijedlogu Komisije.

Drugi je način da se u pitanjima obuhvaćenim čl. 153. UFEU-a zajedničkim zahtjevom potpisnika, implementira Odlukom Vijeća, u vidu Direktive (t. a) do i)), na prijedlog Komisije.

Kako smatra Siekmann, iako s aspekta prava EU definicija radnopravnog statusa sportaša u državi članici nije relevantna za primjenu prava EU, ipak nedefiniranje sportaša kao radnika nacionalnim zakonodavstvom onemogućuje sposobnost tih istih sportaša da se kolektivno organiziraju i primijene odredbe UFEU-a o socijalnom dijalogu.

Najbitnija stvar je članak 5 u načelima: " Hrvatska sudjeluje u Ekonomskoj i monetarnoj uniji od datuma pristupanja kao država članica na koju se primjenjuje odstupanje u smislu članka 139. UFEU-a. " Ovo je članak kojim se država RH čini ovisnom o stranom novcu za vjeke vjekova i time u ekonomskom ropstvu (vječno dužna). sites.google.com/site/financijskisustav/europska-unija

S druge strane, kada je riječ o sportašima koji se natječu u pojedinačnim sportovima, oni tamo ne nastupaju pod nadzorom i uputama poslodavca, već u svojstvu samozaposlene osobe, a svoje usluge pružaju organizatorima sportskog susreta, sponzorima i oglašivačima, te su pružatelji usluga u smislu čl. 56. UFEU-a (bivši čl. 49. UEZ-a), kako je među ostalim utvrdio i ES u predmetu Deliege. 3.2. Komparativni prikaz pravnog uređenja radnih odnosa profesionalnih nogometaša Radi shvaćanja razlikovanja pojma radnika ili samozaposlene osobe, pokazat ćemo kako neki pravni sustavi čine razliku između ova dva pojma, napravit će se komparativni prikaz pravnog uređenja radnih odnosa u Italiji, Velikoj Britaniji i Njemačkoj, kao državama s iznimno uređenim sustavom sportskog prava.

To mogu biti zakonodavni akti (doneseni u okviru zakonodavnog postupka u skladu s člancima 289. i 294. UFEU-a), nezakonodavni akti (delegirani akti i provedbeni akti koje na temelju prenesenih ovlasti donosi Komisija) i ostali akti.

Zakonodavni akti Europske unije5 pojavljuju se u različitim oblicima, od kojih su najvažniji navedeni u članku 288. UFEU-a (bivši čl. 249. UEZ-a): uredba regulation, reglement, Verordnung direktiva directive, directive, Richtlinie odluka decision, décision, Entscheidung preporuka recommendation, recommandation,

Europski sud ovlašten je postupiti na opisani način temeljem odredbe čl. 267. UFEU-a, a presuda Suda o ocjeni valjanosti direktive imala bi erga omnes i ex tunc učinak.

U svrhu rješavanja ozbiljnih poremećaja ili opasnosti od ozbiljnih poremećaja u posebno osjetljivim uslužnim sektorima na svojim tržištima rada, Njemačka i Austrija mogu, nakon što obavijeste Komisiju, odstupiti od prvoga stavka članka 56. UFEU-a kako bi, u kontekstu pružanja usluga od strane trgovačkih društava s poslovnim nastanom u Hrvatskoj, ograničile privremeno kretanje radnika čije pravo na zasnivanje radnog odnosa u Njemačkoj i Austriji podliježe nacionalnim mjerama.

U pravnoj literaturi zastupljena su mišljenja prema kojima je upitno je li odredba čl. 114. UFEU-a valjan temelj za usvajanje Direktive 2011/7/EU.

Ističe se kako pronalaženje različitosti u nacionalnim pravima samo po sebi nije dovoljna osnova za ovlast usklađivanja nacionalnih prava - što je potvrdio i Europski sud u svojoj presudi poznatoj pod nazivom Tobacco Advertising kojom su postavljene granice primjene odredbe čl. 114. UFEU-a (odnosno tadašnjeg čl. 95. UoEZ-a).

Pojedini drugi autori su i prije usvajanja Direktive 2011/7/EU, u kontekstu ispitivanja pravne osnove ranije Direktive 2000/35/EZ, ustvrdili da je donošenje ranije direktive opravdano temeljem čl. 95. UoEZ-a (danas čl. 114. UFEU-a) jer cilj direktive nije harmonizacija privatnog prava sama po sebi već je to tek nužna posljedica ostvarenja cilja uklanjanja prepreka slobodnom unutarnjem tržištu, ali i isticali i da zaštita malih i srednjih poduzetnika sama po sebi ne bi predstavljala opravdan razlog za djelovanje Europske unije na osnovi čl. 95. UoEZ-a (danas čl. 114. UFEU-a).

Mišljenja smo da odredbom čl. 173. UFEU-a isključena nadležnost institucija Europske unije za usvajanje harmonizacijskih mjera industrijske politike ne znači ujedno i da je svaka harmonizacija nacionalnog prava država članica kojom se ostvaruju ciljevi industrijske politike izvan granica nadležnosti institucija Europske unije te stoga protivna osnivačkim ugovorima.

Naime, ostvarenje nekog od ciljeva industrijske politike može biti i posrednom posljedicom aktivnosti institucija Europske unije poduzetih u okviru njihovih nadležnosti radi primarnog ostvarivanja drugih ciljeva utemeljenih na drugim odredbama UFEU-a, kao što je to usklađivanje odredaba nacionalnih prava s ciljem uspostave i funkcioniranja unutarnjeg tržišta.

Na to ukazuje izrijekom i odredba čl. 173. st. 3. UFEU-a u dijelu u kojemu ističe da Europska unija doprinosi ostvarenju ciljeva industrijske politike kroz politike i aktivnosti koje provodi na temelju ostalih odredaba UFEU-a.

Direktiva 2011/7/EU (kao i ranija Direktiva 2000/35/EZ) usvojena je formalno na osnovi odredbe čl. 114. UFEU-a (odnosno ranijeg čl. 95. UoEZ-a) koja daje nadležnost Europskom parlamentu i Vijeću za usvajanje mjera za usklađivanje odredaba nacionalnih prava s ciljem uspostave i funkcioniranja unutarnjeg tržišta.

Skloni smo stoga smatrati da su pri usvajanju Direktive 2011/7/EU institucije Europske unije prekoračile tanku crtu razgraničenja između njihovih ovlasti temeljem odredaba čl. 114. UFEU-a i čl. 173. UFEU-a.

Ocijenimo li da je pozivanje na odredbu čl. 114. UFEU-a samo krinka pod kojom se ostvaruju ciljevi industrijske politike, možemo ustvrditi da je osnova za donošenje Direktive 2011/7/EU uistinu pravno upitna s aspekata nadležnosti institucija Europske unije za donošenje propisa ove naravi.

Pozivamo Europsku komisiju da do kraja iskoristi potencijal Lisabonskog ugovora u području industrijske politike oslanjajući se na mogućnost poduzimanja korisnih inicijativa radi promicanja (takvog) usklađivanja (država članica u području industrijske politike), osobito inicijativa kojima je cilj utvrđivanje smjernica i pokazatelja, organiziranje razmjene najbolje prakse te priprema potrebnih elemenata za povremeno praćenje i ocjenu " (članak 173. UFEU-a).