I da, neoprostivo sam kriva, jer oduvijek sam se najviše pravila važna onim riječima koje nikad nisam posve zauzela, koje nisam odživjela jer naravno da nisam zaćorila i naravno da to nije bio ni bold ni underline, nego italica, ja u stvari ni prije ni poslije, nikad nisam na terenu saznala što to točno znači " prespavati zvonjavu ", ja o cijeloj toj stvari i danas imam jedino nejasnu slutnju i naučeno znanje bez iskustva, ali eto kažem već u najranijem djetinstvu pravila sam se važna kurzivom i bježala iz kreveta prije svih budilica, a dok bih prisilno mirovala u mraku, jer me mama odlučno ostavljala u režimu bez svjetla i lampica u nadi da ću ipak nekako uloviti kompoziciju snova koja bi mi pred jutro izmakla i koja je i otkloparala u ritmu zdravog hrkanja ostalih ukućana - ja sam se svojski trudila zaboraviti čitav jedan jezik, a to nije lako kažem, zaborav se ne da prizvati kao sjećanje, ali ja sam tako odlučila... sjećam se čak noći te svoje velike Zaboravit ću te odluke, i uspjela sam - jer meni nemoguće nikad nije bilo opcija, uspjela sam prvi, ali i zadnji put u životu svjesno zaboraviti ono što više nisam voljela, baš sve riječi koje sam jednom imala i koje su bile moje... baš sve osim onog - Ja se zovem Suzana, i putovala sam Suzi na pruzi onda godinama posve zatravljena daljinom nedogleda u kojem su se spajale paralelne tračnice, ali ipak uvijek sam to svoje sjeverno ljetovanje doživljavala kao povratak, a ne kao odlazak, jer iako je čitav moj život bio negdje drugdje, intenzivan i lijep, svejedno - tamo na drugom kraju 3 D filma koji se vrtio, i u koji sam s gornjeg ležaja preko spuštenog stakla isturala glavu, ignorirajući i mamino i ugravirano Ne naginji se kroz prozor, pa lovila svijet licem, kapcima, kosom... tamo na drugom kraju vrpce ostalo je moje najranije, moje iskonsko, moje prvo puzanje, koraci, riječi... uspomene.