I danas ga volim, na jedan poseban nacin, nikad nikog poslije nisam tako voljela, ali danas sam odrasla, volim na jedan drugaciji nacin - imam divnog muza, djecu, i sretna sam da sam tada napravila sto sam napravila. i on je danas ozenjen, takodjer ima djecu, koliko znam nema vise ljubomornih ispada.. ali kad smo se nakon dugo godina sreli - rekao mi je da je to zato sto se ne osjeca ugrozenim u ovoj vezi - ima dovoljno samopouzdanja, jer ima prethodno iskustvo, a i nacin na koji voli svoju zenu je drugaciji, odrasliji, cak racionalniji.. da zaključim - neke veze, koliko god fatalna ljubav bila u pitanju, jednostavno ne mogu uspjeti. ljubav je u tim vezama mozda toliko jaka da unistava pojedinca. sigurna sam da ces i ti spoznati da nitko, pa ni tvoj decko, nije vrijedan terora kojeg prolazis. on se promijenit nece - bar ne u odnosu prema tebi, jer iz nekog razloga u njemu izazivas osjecaj inferiornosti. zasto? tko zna.. nije ni bitno.. bitno je da je tako i da se to promijenit nece. ti mozes nastaviti zivjet u sve gorem paklu, ili (s vremenom) smoci snage okrenuti novu stranicu, a ovu pricu spremiti u srce, da se sjetis lijepih stvari kad zivot stisne, ali i da nikad ne zaboravis da je tvoj psihički mir, zdravlje, a u konacnici i sreca - bitnija i od fatalne ljubavi.