" Tree " piše, a ja se ukočim gledajući u ta slova.

Ukočim da pitam za put, oblak prašine koji me prati po inerciji nastavlja za mnom, zasipa kola i uleće kroz prozore, lepi se za oznojanu kožu.

Problijedim, ukočim se, a moja iznurena svijest u trenu sažme svu propast koja mi se upravo događa: em će mi sad ovdje izgoriti auto; em nema šanse da me puste u Italiju; em će moja talijanska škvadra bez mene ispasti iz lige; em ću ostati bez zarade; dobit ću i otkaz, angažirat će nekog drugog; pojma nemam kako ću se sad odavde vratiti kući; sigurno će mi i odvoz auta na smeće masno naplatiti.

Ovo - zakocenem - je BIH izraz i valjda dolazi od ukočim.

Da prijeđem ja na stvar... Spavam ja tako jedne noći u svojoj sobi i odjednom me nešto trgne iz sna... sva pospana i škiljeće pogledam na svoj sat i jedva uočim da je tek prošlo 3 sata... odlučim se okreniti na drugu stranu i nastaviti sa spavanjem dok se još nisam razbudila... i tada se to dogodi... iz mog videa izađe kazeta... od straha se ukočim i automatski se razbudim... pogledam gdje je daljinski da nisam možda slučajno spavala na njemu ili tako nešto... ali daljinski mirno stoji na stoliću točno tamo gdje sam ga i ostavila.... ne čujem ništa... u stanu, naselju, a čini se i u cijelom gradu je mukla tišina... i to me najviše plaši....

Zateže, boli, grebe, ukočim se od toga...

Opali mi dva šamara, a ja vidim onog vojnika kako udara moju tetku i ukočim se.

Kad me traže da pjevam jer sam, eto, nastupala u showu, odmah se ukočim.

Onda pogledom tražim čovjeka s kojim je, a ako se uvjerim u to da pas nema dvonožnu pratnju koja će mu pomoći prijeći prometnicu, ukočim se od straha za njega.

Vrlo sam uzbuđen, pun je mjesec, pio sam cijelo poslijepodne, i u sumrak, kad ti se pjeva, vratio sam se u zaseok, preuzeo stražu, tri kuće na brdu, prema dolini polja kukuruza i dalje šuma, koja je možda ničija, ali vjerojatno su u njoj, ne znamo jesu li minirali rub, a možda ih i nema, ništa se ne zna, gdje da zalegnem, sam ću provesti noć ovdje, iza hrpe pijeska, nezgodno, tvrdo, u kući na tavanskom prozorčiću, lako je odozgo zapucati, malo teže pobjeći, pijan sam, pišat ću do jutra, spustit ću se prema šumi, moram vidjeti što ima dolje, ako ne računam dvije babe, zaključane u dvije drvene kuće, sam ću provesti noć ovdje, na mjesečini, to je sigurno, ako ima koga dolje sad me vidi, zatrčim se, među kukuruze padnem, ne mogu ostati gdje sam ušao, pognut taktički se odmičem dvadeset koraka naprijed, prijeđem u drugi nasad dvadest koraka desno, tu zalegnem, teško dišem, piša mi se, iznad lica sjaji mjesec, banalno, vrlo sam uzbuđen što se ništa ne događa, vadim nož, raskolim bundevu, ona mi je uzglavlje, jesam li dovoljno lud da zaspem ovdje, u čuturici samo voda, u trbuhu počne rasti zvuk, vrtloži se pa se penje do ušiju, prvo bas, pa nož koji vitla, grmi sada, to je helikopter, nisko nadlijeće, jedno crveno svjetlo, noć i mjesečina ostali su za njim, tišina, ništa se nije promijenilo, nezgodnije se bilo vratiti uzbrdo, okrenuti leđa mjesečini, očekujem da netko vikne, kao da sam dječak koji noću krade šljive, ali neće, znam da neće, pa sam sjeo na prag nedovršene kuće, jedine od cigle, od najposlovnijeg brata praščića, glava me boli, zahladilo je, znoj se suši, pa se ukočim, jer netko je tu, teško diše, puše, pijan sam, otkočim kalašnjikov, na tlu je, možda je i on pijan, nemoguće, nije čovjek, stigao je gospodin jež, kako mi je drago, kolega, ti i ja noćas vladamo ovim brdom, iznad nas helikopteri lete, iznad njih sateliti, još više mjesec, tjedan dana poslije na tom je brdu poginuo momčić koji je jednu godinu išao sa mnom u razred, neki Zlatko, s kojim se nikad nisam družio, i nisam znao da je baš iz ovog zaseoka, i da ih je jedini dočekao pucnjevima, bio se vratio, kad smo mi povukli, pa su ga ubili, bio je šutljiv, vonjao na krave, pao je razred, završio za vozača, postao zarana odgovoran, pa su ga ubili, do tog trenutka nije učinio ništa posebno, bio je prespor za anegdote, kamoli za matematiku, čuo sam da se uskoro trebao oženiti, pa su ga ubili, sigurno se ne bi preplašio ježa, i kukuruz za njega nije bio minsko polje znatiželje, mjesec je sjao bezveze, pa su ga ubili, prerano se, za razliku od mene, morao suočiti sa stvarnošću.

Kako bi mi trebala jedna poštena masaža joj, tak me sve boli, leđa, vrat, glava radim fižički posao i kad malo dulje sjedim (uglavnom za kompom) ukočim se totalno.

Mislim, ako se posve umirim, ako se ukočim do neživota, čarolija će duže potrajati.

Radi se o principu da nakon što se ukočim ili me počne boljeti kralježnica sjednem samo jednom stranom stražnjice na sjedište, dok druga visi i obratno.

U više navrata sam proveo ne pomaknuvši se po desetak dana, mjesecima spavao na ravnom, tvrdom parketu, naučio sam koje pokrete moram po svaku cijenu izbjegavati da se ne ukočim.

judolino, ak ' muškarac nije pitom, pogubim se, ukočim, k ' o srnetina pred farovima, mozak mi se pomuti, tako da nit čujem, nit razumijem...

Ja se ukočim kao žabac koji je naletio na kraljevsku kobru i onako, snuždeno, promrsim: " Gle, ako želiš rastavu ".

Uvijek me prvo lupi " na kralježnicu, pa se ukočim i jedva hodam.

Ukočim se na mjestu, gotovo i ne dišem.

Pojma nemate kako je to bilo neugodno... netko poviče na mene ja se ukipim, nešto lupi ja se ukočim, napadne me Godzila ja se ukočim... kočio sam se i u snovima i u zbilji.. sjećam se snova kad bi me lovilo nešto nepoznato i moćno, neko istinsko Zlo.

Ja imam problem-nije u izgledu, već u ponašanju Naime, svaki dečko kojem se svidim i koji želi bit samnom, e sad... ja se užasno ukočim i postanem sramežljiva, izbjegavam ga stalno, nemogu ga pogledat u oči itd.

Reklamiram se po kafiću, zovem konobara X puta i on donosi, donosi i donosi cugu I društvo je odjednom veselo, krajem oka skužim njega osmjehnem se samo (a u glavi mislim, jooj kako bih te sad odmah tu ispred sebe, noge bih ti otpale da se došetaš korak bliže meni) Okrenem se, u tom trenu oko struka osjetim ruke njegove ruke: Hello mu velim večer se nastavlja do dugo u noć, u vruću ljetnu noć Zujimo kao krijesnice u noći, društvo se ponapijalo Već se razdanilo, dovozi tj. dovoze (hehe) me kući Izlazim iz auta, u sebi ponavljam, ti si trijezna, ti si trijezna, stavljam sjajilo na usne u 5:30 ujutro da imam svježi look ako stara slučajno ustane ili nedaj bože stari Otključavam kuću, pri zatvaranju vrata padne mi torba, lupim vratima sve je cool velim si, imaš ti curo godina nije bed ako stara ustane Gladna sam, ali kako sad jesti, probudit ću nekoga čujem nešto škripi, ukočim se na hodniku, skidam štikle penjem se uz stepenice, ne nema vremena za skidanje šminke, legnem u krevet smijem se sama sebi 15 min.

Vidim da ljudi bježe i traže zaklon, Kočim, napuštam auto, granate zvižde oko mene, dočepam se nikakvog zaklona, ukočim i čekam da mi padne u krilo.Nije bilo tada mobitela, mislim na djecu, ženu, roditelje.

Još uvijek se ukočim kad se uzbudim.

Nagli čučanj da bih izvukla konversice iz ormara prouzrokuje još naglije probadanje u neki živac u donjem delu leđa i ostajem tako čučeći em šokirana sa pomišlju o ne, samo da se ne ukočim, em se stvarno kočim.

Sva se ukočim i atmosfera splasne u roku par sekundi.

Ja se ukočim i zaprepastim gledajući u taj krater pun krvi i gnoja (fuj) koji se usput i dimi poput nekog vulkana.

U divljem skoku projurim ispred Lidije i njenog pajaca i raširenih nogu i podižući ruke, ukočim se ispred njih, sav u strahu, ali odlučan ne popustiti.

Ukočim se i ja na vratima.

Ta mi misao bljesne i odlučno ukočim ramena, spreman istog trenutka, kad se Tirki pojavi, reći joj kako više nije poželjna u ovom stanu, u mom životu.

Legne na mene i pila, ja se sva ukočim, a on će meni: