Zanos beztežinskog stanja.... u vodi sam lakša... sloboda... uranjam i uživam...

Isuse ja se pouzdajem u Tebe i u Tvoje Božansko milosrde uranjam svoju župnu zajednicu, župnika nam i kapelana, vjeroucitelje i odgajatelje, djecu i mlade, biblijsko molitvenu grupu i pjevace i sve službe u našoj župi.

Danas uranjam iza zrcala svijesti, osjećam rađanje unutarnjeg sunca i znam koja je to svijetlost koja grli materiju misli i pretvara ih u kristaliće spoznaje.

Šumski mirisan, otmjen i obnažen, Širinom ruku vežem tvoje poljupce I ljubavnim snom uranjam u tebe.

Tvoj glas ga razgrće koliko dugo si budna?... nisam spavala samo sam sanjala spavaš li ti uopće?... samo spavanje je besmisleno gubitak vremena ne volim praznine u postojanju puko spavanje je mehanizam nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe mudruješ, to nije zdravo ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome lječimo zaobilaziš temu dodirujem srž egzistencije otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka zaokružujem evoluciju u snovitost istine uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i i pravila, vrijeme savršenog postojanja u snu... poslije Titanomahije je došlo do podjele na nebo, zemlju, more i podzemlje titani su izgubili san bogovi zavladaše svijetom

U ovom trenutku gnostičke istine, u estetici vjerovanja u ljubav uranjam u sjećanja, lutam koridorima uspomena, preispitujem samu sebe, osvjetljavam neke davne odluke u koje sam vjerovala.

U valu zatezanja truda prigibam se na naslonjač i uranjam u njega.

Čitajući uranjam u drugi svijet, u svijet duha, u svijet Božji.

Zujim od radosti, lebdim u strasti, uranjam pokušavajući dohvatiti dno oceana.

Tvojom tišinom omotan u vlastitu tišinu uranjam...

Mistika te ljepote ima različita značenja u naklonu neba iscrtavam geometriju sretnog trenutka uranjam u hyperkubus i živim nedohvatljivost mnogoprotežnosti u tom svijetu ništa nije dokazljivo a sve je moguće ćutim raspuknuće elektrona oslobađanje energije lebdim nepredvidljivom putanjom nutrine atoma

Stapam se sa noci i uranjam u tisinu dok mi blagi povjetarac miluje tjelo.

Trošimo li život uzaludno?... pitanje izraslo iz jezika glasnogovornika savjesti... iz šapata hermeneuta razuma i... iz tankoćutnog tihovanja samoosjećajnosti... uranjam u nutarnju crno - bijelu tišinu neboja... osjećam njihovu nepostojanost... njihovu sudbinu u nastajanju univerzuma boja... i čujem razgovjetnost uma... osjećam...

evo me spremnog da budem smatran velikim pesnikom a meni se posle podne spava evo me svesnog smrti kao džinovskog bika što se zaleće na mene a meni se posle podne spava evo me svesnog ratova i čoveka što se bori u ringu i svesnog dobre hrane i vina i dobrih žena a meni se posle podne spava svestan sam ženine ljubavi i posle podne mi se spava, uranjam u sunčevu svetlost iza žute zavese pitam se gde su otišle letnje muve sećam se najkrvavije Hemingvejeve smrti i posle podne mi se spava.

Kad god sam imala problema sa spavanjem samo uzmem knjigu, po mogućnosti istorije (najdjelotvornija je) i u roku od 5 minuta uranjam u san.

Uranjam svoje snove u blud njenog tijela.

Škiljim, razbuđujem se ubrzano, postajem svijesna hladne tišine... Nježnić presretno trčkara, ostavlja tragove, ja bosih nogu u natikačama uranjam do kičice u snijeg.... hladnoća nemilosrdna, a ja već potpuno razbuđena gacam pločnikom..... nigdje žive duše....

Pišem pjesmu nad pjesmama sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu. za tebe pjesniče, za tebe čudesna ljepoto ove ljepote, za tebe napuštam staze dušogrizja i uranjam u vrtloženje novih privida.

I suse u ranu tvoga Presvetoga srca uranjam sebe, svoga sina; izlij na nas more svoje ljubavi i milosrđa.

Dok uranjam u tebe Zemlja nije samo nakupina blata u svemiru i voda nije samo tvar zbog koje je plava.

I kako uranjam u tu sliku svemira, doista se počinju gubiti granice ovosvjetovnoga: vrijeme prestaje biti samo dimenzija koja liječi rane i postaje neka tvar koja prožima nas i sve oko nas, kao potka za platno života.

U tvojoj duši bdije rapsod ljubavnih balada i svjetlošću tvoga nutarnjeg sunca obasjava tvoje biće, tvoj svemir u koji uranjam kao srećonaut i lebdim među zvjezdama tvoga neba.

Uranjam ruke u hladnu zemlju i osjećam snažno bilo života dok mi se tijelo i dalje trese.

Kaži Beč dvaput i kao Pavlovljev pas počinjem sliniti jer mi najuljudniji konobar na svijetu upravo stavlja savršen kolač na stol i ja uranjam svoju vilicu u njega.

Uranjam u dubinu sebe, osjećam osjećanje osjećaja prolaznosti u bezvremenu vremenske rijeke i plovim njom sve dalje i dalje u beskraj još neotkrivenog znanja.

Pod sobom osjecam rastopljene slasti I tiho smirujem uzavrelost noci po sebi Grlim bedra, razgrcem mirise po njima I uranjam medju travnate proplanke Rastrcan tako, sa zorom milujem grudi I bjelinom njihovom, oblazem dlanove

Tako na par trenutaka, u trajanju nekoliko sekundi, odmičem se od stola, od računala, od svega oko mene, i sklopljenih očiju uranjam u tu nutarnju tišinu, kroz koju, naslućujem i osjećam kako kapa neprekidno, kao snijeg, kao prašina, kao sjeme iz nevidljivih vrtova tamo gore, poruka: ti nisi sam, još je netko s tobom.

Uranjam u dubinu sna koji uvijek ovdje na mene čeka.

Više ne lutam Grimmovim niti Andersenovim istinama nego uranjam u priču o stvarnosti koju je znanost nametnula mom utjelovljenom umu.

U trenucima sreće promatram svijet kroz dimenzije bajkovitih privida, uranjam u tankoćutnost emocionalnog pamćenja, u iskričavi dragulj na dlanu sjećanja.