iako ni sada nakon povratka i svega, mi ni slijetanje ni uzlijetanje i dalje nisu omiljeni (više su mi onako aj sad diši, diši, briši znojne ruke, upri nogama o pod, žmiri) iznenađeno priznajem da su mi prekooceanski letovi, dakle ono vrijeme između šokova, kada je signal za vezivanje pojaseva isključen, divni malo slušaš muziku, malo gledaš film, prvo transformerse (aha znak) a onda hairspray, ali bez zvuka (a mjuzikl je?). pa svakih 2 - 3 sata jedeš spakiranu mini hranu koja me oduševljava. ja ne znam kako se ljudi mogu žaliti na avionsku hranu kad je toliko dražesna. sve te upakirane sitnice, jedan kreker i dva komadića mrkvice, i čašica s vodom za oprati ruke i mali plastični noževi s kojima ne znam kako bi se obranili od onog arapa da je poludio i pokušao zauzeti avion. onda se možete malo šetati avionom. da šetala sam avionom ja koja sam bila uvjerena da bi moje ustajanje moglo uzrokovati gubitak visine letjelice. i ne samo to išla sam na wc više puta i zabavljala se puštajući vodu koju je školjka usisavala kao u crnu rupu. jedino kroz prozor baš nisam gledala. zadovoljila sam se praćenjem našeg napretka na zaslonu. preko nizozemske, britanije, polukružno uz sjeverni pol, pa grenland, pa dolje do cincinnatia.