ali to nije bitno za našu priču. makar ja poznajem puno imućnih ljudi od kojih su neki čak i trulo bogati. možda zato jer živim u opatiji. no to je u biti posve nebitno. jer imućnost za nekog znači nešto potpuno drugo nego što znači za nekog drugog. pitanje nije koliko imaš već koliko ti treba. problem po meni nastaje jedino u onom slučaju kada ljudi nisu uskladili svoje želje, točnije kad je jedan od njih žrtva onog drugog. no niko osim dotičnog ne može proglašavati nekog za žrtvu jer to ovisi isključivo o osobi o kojoj se radi. imam nekih 20 godina braka iza sebe i to dobrog braka (nadam se da ih je još podosta ispred mene kuc kuc o drvo), a znam i još poneke parove koji imaju i više od nas jednako tako dobrog braka. no ono što je znakovito je da su ti parovi dosta različiti od nas i svaki jedan od drugoga. jedina zajednička nam osobina je ta da nikada nismo dozvolili da se iko mješa u naš odnos, ni roditelji ni okolina. jedino je bitno ono što sami želimo, pokušati zadovoljiti selo je osuđeno na propast i vodi u nesreću. moji roditelji sui vjerojatno dobili nervni slom mkad sam u još nježnim godinama se udala i odjebala na drugi kraj svijeta. no znaš koliko je meni do toga bilo stalo, išla bi uzgajat pingvine na pol i fućkalo bi mi se tko što m isli o tome. ili što su mislili kad sam ih obavijestila s nepunih 20 da radimo na klincu okolina vjerojatno i za drugog sina koji sad ima 4 godine misli kako nam se zalomio, a meni se baš i ne objašnjava kako smo ga radili skoro pa punih pet godina. što tko misli o mom načinu života mi je manje bitno od lanjskog snijega. osobno nikada nisam našla se pozvanom nekome popovati o tome kako bi trebao živjeti. mogu dati savjet ako ga osoba zatraži, mogu reći što bi ja učinila na njegovom mjestu no da stvaram nekakakve moralne sudove ne pada mi na pamet.