Ta je ustanova postojala u Katoličkoj Crkvi i prije Drugog vatikanskog sabora.

Iako Biblija samo u Novom Zavjetu 147 puta spominje đavla, u svim varijacijama njegova imena, u moderno se vrijeme, a kad kažem moderno mislim na vrijeme od Drugog vatikanskog sabora do danas, rasplamsala (oh, kako prigodna riječ) tvrdnja među mnogim katoličkim teolozima i misliocima (drugi nas sada ne zanimaju) da đavao, kao osoba, satkana od zla, u biti ne postoji

Naime, za prikaz redovnica korištena je stara uniforma koja je bila u uporabi do Drugog vatikanskog sabora, a čuva se u još nekoliko primjeraka.

Govoreći o vjeri biskup je poručio: Crkva nam u ovoj godini posebno preporučuje korištenje poruka Drugog vatikanskog sabora i što piše o vjeri u Katekizmu katoličke Crkve.

Ne samo zbog mnoštva napisanih dokumenata (vrlo malo njih između Tridentskog i I. vatikanskog sabora, na desetke od enciklike pape Lava XIII.

Lefebvrea i njegovih legitimnih stavova o štetnosti nekih dvoznačnih formulacija Drugog Vatikanskog Sabora, kao i primjedbi očite činjenice razvodnjavanja katoličke vjere, čemu svjedoči cijeli niz nacionalnih katekizama koje nose imprimatur svojih biskupskih konferencija, a sadrže očite dvoznačnosti i hereze (nizozemski, kanadski, francuski katekizam, i dr.).

Na račun Drugoga vatikanskog sabora dolaze optužbe da nije dao čvrste odrednice.

Konstitucija Lumen Gentium Drugoga vatikanskog sabora opisuje Crkvu kao »puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga« (br. 4) u kojemu se odražava otajstvo Božje.

Vatikanskog sabora i dvadesetu godišnjicu od objavljivanja KKC a završit će na blagdan Krista Kralja, 24. studenoga 2013.«.

Oba su se odazvala božjem pozivu što je poruka i nama da u duhu odluka Drugog vatikanskog sabora svatko posveti sebe svojoj zajednici jer Bog ne daje prednost niti jednom zvanju niti naravi.

Ističući važnost II. vatikanskog sabora za ekumenski pokret, Papa je podsjetio na riječi blaženoga Ivana XXIII.: Katolička crkva smatra svojom dužnošću aktivno se zauzimati da se ispuni veliko otajstvo jedinstva za koje je Isus Krist prije žrtve na križu žarko molio Oca; Crkva je spokojna jer je svjesna da je čvrsto ujedinjena s Kristovom molitvom kazao je tad papa Ivan XXIII.

Možda je prerano (ili prekasno) zazivati u pomoć duh liturgijske obnove Drugoga vatikanskog sabora; možda je prezahtjevno vjernike, a posebno one koji su odgovorni za zajednicu, upućivati na teološke i liturgijske postulate, ali to je jedini put koji se neće pokazati stranputicom ili se pretvoriti u žučljivu polemiku o kriterijima, estetici, umjetničkim vrijednostima, tradiciji, svrsi, sadržajima, prilagođavanju suvremenosti, neporecivoj baštini

Po nauci II. vatikanskog sabora, zla i neuravnoteženosti od kojih trpi suvremeni svijet u stvari su povezani s onom osnovnijom neuravnoteženosti kojoj su korijeni u čovjekovom srcu (GS, 10).

Četrdesetak godina od II. vatikanskog sabora (1962. 1965.), koji poziva na obnovu, još nije zaživjela najvažnija stvar: ponovno otkriti mistiku, identitet, duh utemeljitelja, koji je na početku bio pokretač svega.

S novim smjernicama Crkve, osobito nakon Drugog vatikanskog sabora, pristupilo se obnovi konstitucija (1971.) koje je, usklađene s novim Zakonikom kanonskog prava (1983.) i Pravilom pape Ivana Pavla II., potvrdila Sveta Stolica 1. studenoga 1983. godine.

Za to dobivaju i službenu dozvolu pape Inocenta IV. 1248. Pravo služenja mise na vlastitom jeziku ostali europski narodi dobivaju 1965. nakon Drugoga vatikanskog sabora.

To je želja Drugoga vatikanskog sabora.

Već u našem prethodnom Prigodnom pismu o Božiću napomenuli smo kako je jedan od najočiglednijih i najvažnijih plodova II. vatikanskog sabora za kršćanski život i duhovnost, bio obnovljeni odnos vjernika prema Svetom pismu.

Znakovito da je papa kao aktivni teolog i sudionik Drugog vatikanskog sabora otvorio Godinu vjere povodom njegove 50. godišnjice.

U tome se članku Kasper prvotno bavi problematikom teologije i prakse biskupske službe u današnjoj Crkvi, a svoje promišljanje o dokumentu Kongregacije smješta u kontekst govora o odnosu biskupa i rimskog pape u svjetlu dokumenata II. vatikanskog sabora.

Već je naime odmah nakon II. vatikanskog sabora, godine 1967, Biskupska konferencija osnovala Biskupsku komisiju za ekumenizam, koja je kroz cijelo dosadašnje razdoblje, zbog svoje lociranosti, smještenosti, u Zagrebu, istodobno skrbila i za ekumenizam na zagrebačkoj, odnosno nadbiskupijskoj razini.

Poslije II. vatikanskog sabora zamijenila ju je Nova Vulgata 1979. godine koja je nastala kao rezultat prijevoda izvornih tekstova, uz oslanjanje na Vulgatu i starolatinski prijevod (Vetus latina).

Oživljavanje pripjevnog psalma (responzorijalnog psalma) u liturgiji plod je obnovljene liturgije Drugog vatikanskog sabora i veliki poticaj za glazbena stvaranja na tu temu.

Vrijednost je sabranih odgovora u tome što u njima živi ' nutarnja liturgijska pedagogija ', građena na tradiciji Crkve i na zahtjevu trajne obnove, u duhu Drugoga vatikanskog sabora.

Velika je bila i njegova uloga u pripremnoj liturgijskoj komisiji 2. Vatikanskog sabora kad je na temelju hrvatskih liturgijskih glagoljskih knjiga koje je prezentirao članovima komisije otvorio put raspravi i potom uvođenju narodnog jezika u liturgiju.

U odlomku Veličina slobode u konstitiuciji GS u dokumentima II. vatikanskog sabora nalazimo stajalište Crkve o slobodi čovjeka.

Komadina koji je govorio o važnosti ljubavi, i to onoj Isusovskoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Crkva još od Drugoga vatikanskog sabora pokušava naći poveznice između knjiga Svetoga pisma da bi još jače i djelotvornije pojasnila što to riječ Božja želi nama reći, napose u nedjeljnim euharistijskim slavljima.

Posebno je istaknuo želju za pomakom u liturgijskom pjevanju, koje bi prema smjernicama Drugog vatikanskog sabora trebalo jačati zajedništvo i uključiti sve vjernike u crkvi.

Arrupe je 1965. godine, neposredno prije kraja Drugog vatikanskog sabora, bio izabran kao Vrhovni poglavar Družbe Isusove.

Liturgijska obnova II. vatikanskog sabora ne dozvoljava nam više promatranje svete pričesti kao odvojenoga čina od same euharistije koja se slavi, nego je ona upravo vrhunac sudjelovanja u euharistiji.