U vremenu dok se na sve strane trubilo o važnim obilježjima novovalovskih poetika o globalnim metaforama, otvorenim krajevima i svemoći autorizma hrvatski je film, i sam zaražen virusom modernizma, nepopustljivo tjerao vlastiti koncept; njegove konstrukcijski pomno tesane strukture tako daleke od epizodične razbarušenosti djela nekih drugih, poglavito europskih kinematografija alternativu privrženosti rondizmu tražili su i onda i poslije u posve sumornim ili tragičnim završnicama svojih ostvarenja (među kojima su neki naslovi bili nabijeni eksplicitnom kritičnošću spram režima); Licem u lice Branka Bauera, Prometej s otoka Viševice Vatroslava Mimice, Breza Ante Babaje, Protest i Novinar Fadila Hadžića, Lisice i Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Krste Papića, Razmeđa Kreše Golika, Timon Tomislava Radića, Kuća Bogdana Žižića, Samo jednom se ljubi Rajka Grlića...