Stara 200 godina, bila je ko venula ruža, a sada lijepa kao osamnaestogodišnja cura.

Dokazani su sljedeći učinci: - smanjuje se viskoznost i poboljšava protočnost krvi - sprječava se nakupljanje trombocita i stvaranje ugruška - povećava se tonus krvožilnog sustava (arterija, kapilara, vena i venula) - poboljšava se prokrvljenost mozga i ostalih dijelova tijela i organa, čime se, naročito kod starijih osoba i osoba s poremećenom moždanom cirkulacijom, poboljšavaju koncentracija te sposobnost pamćenja.

Željkica je uzdisala i venula, jedva da je maturu položila.

A vinova loza je venula jer ne može da cveta kao ruža.

Oštar bol može se javiti u slučaju tromboze unutar malformacije (stvaranje krvnog ugruška unutar zahvaćenih venula).

I neka se nikad ne zaboravi... " Naša domovina lagano je venula kao cvijet bez vode, sve ono čime smo se ponosili izgledalo je kao iz najstrašnijih filmova.

Improvizacija koja je uslijedila je bila teška za gledati, Bilić je reciklirao jedne te iste postave i jedne te iste igrače iznova i iznova, a igra je samo venula, ne toliko postajalo lošija koliko postajalo jednostavno zamorna i predvidljiva.

ma lako za njonju, ali nisam se nadala da će mi toliko okrenuti leđa. ali ok, velim, na vrijeme se razotkrio, što bi bilo da sam još 10 godina venula i čekala da se on sredi u glavi?: (pokušavam naći neku svjetlu točku u svemu tome, al da mi je lako nije.

Al ' samo iz raloga što ga više ni trunke nisam voljela, nisam mogla dalje s njim, kopnila sam, venula, sasušila se iznutra.

Ti si bio bol, ja sam venula.

Najprije je bila samo informatičarka, a žena u njoj je venula.

Lezija se uglavnom sastoji od proširenih venula i vena, a uzrokuje ju oštećen glatki mišić koji ih okružuje (arterije i vene u pravilu u svojim stijenkama imaju tip mišića koji se naziva glatki mišić).

Boje, na primjer, to živo vrelo njegovih najtoplijih emocija, počele su u njegovu oku sivjeti: dok bi se boje prije javljale Filipu snažno, kao mlazovi vodopada, ili kao udari pojedinih glazbala, sada, u posljednje vrijeme ta je životna snaga pojedinih boja polagano venula i njemu je izgledalo, kao da boje ne oživljavaju predmete, kao da to nisu koprene kojima su omotane životne pojave, nego samo obrisi pojedinih oblika, obojadisani vrlo blijedo, pravilno, kao obrisi crteža ispunjeni vodenim bojama po dječjim crtankama, bez odnosa, bez pastozne instrumentacije, bez zanosa.

a) Kapilarne malformacije (port-wine stains): Prisutne su kod oko 0,3 % djece, a uglavnom se sastoje od proširenih kapilara i venula smještenih u dermisu i supkutanom tkivu, obično su u ravnini kože, makularne i boje u rasponu od ružičaste do tamnoljubičaste.

Nije venula polako, nego kao mrazom pokošena.

Lucija je venula i venula, a mati joj plakala, plakala i uzdisala slušajući gdjekada iz kuhinje s užasom kako Lucija moli pred raspelom svoju smrt.

Međutim Alfred nije pisao, a Lucija je plakala i naočigled venula.

Zajedno sa zadnjim krikom ptica, prije nego su njihova mala tijela izgubila na krvavom nebu, začula sam kako se razbilo njeno stakleno srce... Taj vrisak je poput žileta parao tanki veo, moju dušu koja je plakala zbog njene boli.Što sam mogla učiniti osim oplakivati zajedno s njom krv koju je prolio nož zabijen u to krhko srce, tugu zbog koje je puzala umrljana vrelim suzama? Osjećala sam to crnilo koje ju je zakopavalo, osjećala sam svu tugu koja ju je gušila... Njene suze bile su moje suze, njeni komadi krvavog stakla bili su i moji.I boljelo me... Što je moja jedina ljubav sada trunula, venula i pretvarala se u pepeo.Moja ruža, najcrvenija, ljepša i punija od najveličanstvenijih vrtova.Ti otopljeni biseri iz njenih žalosnih dijamanata, tekli su mnome jer ja nisam mogla plakati, fizički... Bila sam samo dah hladnoće ispunjena besmrtnošću, samo duh.I umirala sam od te bespomoćnosti što je nisam mogla zagrliti kao nekada, patila sam jer ona pati.Opet je slomljena tu ležala, opet su je razbili, taj najljepši dragi kamen bio je iznutra tako nježan i krhk.A ja je nisam mogla zaštititi od okrutnosti koja ju je ponovno, po tisućiti put nemilosrdno silovala.Samo sam gledala u njene oči... Boja koja više nije sjajila, već se ovaj put zauvijek osušila.Gledala sam ju kako umire, osjećala sam kako joj tijelo blijedi.Najdraža moja... Čak ni u smrti nećemo biti zajedno, uvijek će tu biti to nebrobojni zid koji ni ona ni ja nećemo moći razbiti.Što smo skrivile Bogu i Vragu, anđelima i svetcima? Samo smo se voljele i još uvijek se volimo.Taj njen glas violine koja je pjevala nježne niti tuge ili grleni smijeh, oči u kojima si se mogao izgubiti, ali bi te ona uvijek pridržavala toplinom kojom je odisala.Njene misli, turobni glasovi koji su razmišljali i filozofirali na glas o smislu života, smisli smrti, smislu ljubavi.Njena osjećajnost i nježnost zbog kojih je djelovala kao izgubljeni anđeo na putu u Raj.Ali, samo moj anđeo.Koji se odvojio od mojih usana, bio namjerno isčupan iz mojeg zagrljaja... Život i smrt su se nemilosrdno poigrale životima i tako uništila obja... I sada smo obje samo nevidljive prikaze unakažene hladnoćom života na kojima su ocrtane rane koje nikada neće zacijeliti, nego samo postati vrišteći ožiljci, odvojenost mjeseca i neba, praznine i rupa, tijela i krvi... Patnja čak i u smrti... A samo zbog ljubavi...

Lucija je venula i plakala i pred raspelom se molila za svoju smrt.

Gledala je u njegove oči... Prelijepe, sive oči, duboke... Hladne... Prazne... Gubila se u tom beskonačnom ponoru... Toliko hladnom i usamljenom.Zar će joj dopustiti da padne s ruba, izgubljena... Ili još ima ljubavi u njegovim pogledima? Nježnosti? Želje? Nema... On je prazan... Njegove oči daju pogled u njegovu dušu.Mrtvu.Suze koje su dugo bile zakopane u njoj, sva tuga koja ju je gušila sada je klizila niz njeno lice.On ju je i dalje gledao.Ravnodušno.Nije ga više bilo briga.Više ništa ne osjeća.Dopuštao joj je da se gubi, da nestane... Kao i njegova ljubav za nju.Nekada puna, crvena ruža u njoj, topla kao što je on bio, sada je venula... Latice su postojale suhe, crne... Mrtve.Ruža se pretvarala u pepeo... A bol, beskrajna kao i plačno, tamno nebo koje je na nju bacalo svoje sjene, je ispunjavala njeno slomljeno srce... Kao najubojitiji otrov.Anđeli je više nisu branili.Znali su, prekasno je... On ju je razbio.I takvu u oštrim, krvavim krhotinama ostavio.Više ga nje mogla gledati.Njegovu prokletu ravnodušnost, njegovu prazninu koju ona više nije i nikada neće moći ispuniti.U TVOJIM OČIMA NEMA MOG ODRAZA.Okrenuo se.I otišao.Bezbrižan.Nju su utapale suze i otrov.Bol koju nitko neće moći isčupati iz nje.Ubio ju je...

Elvira se bješe zagledala u Marka već u svojoj petnaestoj godini; venula je za njim i umirala, dok se nije i on u nju zaljubio.

i onda sam gledala tog dečka danas i mislila si, evo zašto, zašto ovaj svijet nije malo promišljeniji, zašto čovjek ne misli na čovjeka, ne pita i zašto ja na primjer nisam u sobi s njim. slušali bi dobru muziku, gledali filmove, utakmice jer svjetsko prvenstvo je, pričali kako ćemo ozdravit, puno bi se smijali sigurno, jer i danas smo se a ne bih venula svaki put s babom u tegli pa se zalijevala sat po sat i drmala babu da ju podsjetim da još nije vrijeme za grabu.

Beznadno se zaljubila u Narcisa te venula u svojoj neuzvraćenoj strasti sve dok nije ostao samo njezin glas.

Njezina ljubav nije bila uzvraćena, te je ona venula sve više dok samo njen glas nije ostao.

Trenutni odgovor na hladnoću je stezanje krvnih žila kože (arteriola i venula) unutar 15 minuta ili kraće, nakon čega uslijedi reaktivno širenje tj. vazodilatacija.

Strpljivo je radila, sve pokorno služila za ljubav nije molila i godinama je venula.

KAPILARNA MREŽA - splet svih krvnih kapilara umetnutih između arteriola i venula koje u jednom organu ili dijelu tijela međusobno anastomaziraju u aktivnu površinu za izmjenu tvari i plinova između krvi i tkiva.

Gledao sam njene otrovne, zelene smaragde kako me režu svojom čarolijom.S njenih punih usana, klizile su kapljice krvi koju je upravo ukrala svojim ljubavnicima.A lice joj je bilo poput prelijepog, bijelog mjeseca u beskrajnoj praznini i tami.Približio sam joj se.Svojoj vili smrti, krvavom dijamantu koji sam htio imati, koji sam trebao.Nadao sam se, duboko u svojoj mračnoj, prokletoj duši i očajnom srcu, punom ljudske ljubavi za njom.Njenim dodirom, poljupcem koji će slomiti vječni mrak u meni.Polako je približila svoje duge, elegantne prste pri mom licu, lice joj se primaknulo mnome.A onda me poljubila svojim crvenim usnama.Osjećao sam kako njeni hladni prsti grubo klize mojim tijelom, a s njenih usana sam još mogao okusiti oduzeti život, crveni napitak koji ju je činio živom.Strastveno i grubo je pritiskivala moje usne ližući ih nježno jezikom.Zaogrnuo sam je rukama, njeno tijelo se utapalo u mojem zagrljaju.Njezini dodiri, meke usne su me činile živim iznutra.Onaj vampirski dio, hladni, usamljeni i prazni, poput neba pod kojim sam je ljubio, oživljavao je.Ljudska strana mi je ponovno bila topla i ispunjena srećom i nadom... Ljubavlju.Baš kad sam počeo misliti, osjećati da još nisam zauvijek mrtav, ona me je ugrizla svojim oštrim očnjacima.Krv je potekla iz mojih usana i ona ju je počela piti.Odgurnuo sam je od sebe i ona je krikom pala na truplo kojem je oduzela život.Iznenađena, bijesna pogledala me očima punim mržnje i hladnoće.Iluzija ljubavi se ponovno razbila, sve nade koje sam čuvao za nju, sva svijetla su blijedo venula, sva ljubav je umirala.Shvatio sam.Ona je vampirica.Otrovna u duši i srcu kao njene zelene oči, hladna, gruba poput dodira kojima me milovala, krvava, bezosjećajna i prokleta kao svi ti lažni poljupci.Htjela je samo svoj užitak, svoju jednu ljubav koja će je ikada ispunjavati i činiti, barem nakratko, toplom.Krv.Ona je jedna jebena, crna rupa, ispunjena samo crvenim ledom, ravnodušna i mrtva kao popunjeni listovi crne boje, suhe i trule.Ponovno, razočaran i ubijen, ovaj put zauvijek, odlučio sam zakopati svoje ljudske osjećaje duboko u sebi jer ne donose ništa dobro.Samo ponovnu patnju, tugu, i vječnu bol.Samo sam time mogao biti ispunjen.Tražio sam život u hladnoj smrti, toplinu u tamnoj i beskrajnoj hladnoći, ljubav u bezosjećajnosti i mrtvilu.Ponovno slomljen i mrtav, led je počeo gušiti zadnju kap topline u meni, i činiti me praznim, vampirskim.Zadnji put sam ju pogledao.Njene lažne, hladne, prelijepe oči.I zadnji put ispustio krvave suze koje je tako voljela.Ona i Damian.Isti, jebeni vampiri, konačno su me uspjeli uništiti.I dopustiti da me samo bol zajedno sa hladnoćom topi u sebi.A tako sam je volio, tu vampirsku kučketinu...

I dok se ljudska povijest učvršćivala u svojoj zakonitoj samosvojnosti i nezavisnosti, dotle je eshatološka nada venula i mijenjala se u govor o Bogu te o ljudskoj sudbini.

I tako je Malena čeznula za plavetnilom, venula za pomlatkom tim više što je svakodnevno u svome susjedstvu gledala dvije obitelji roda koja su se voljele, legle jaja, odgajale mlade, učile ih letjeti i pred jesen kretale na duga putovanja put juga.