Podsjetio je da Katekizam Katoličke Crkve na svojim početnim stranicama ističe da vjeronaučna nastava u osnovnoj školi ima opće ciljeve među kojima i ovaj: ' Otkriti tragove najdubljega smisla čovjekova života i izgraditi otvorenost prema transcendenciji, ljudskoj krhkosti i veličini, vremenitosti i vječnosti ' ".

Naglasio je potrebu pamćenja svih žrtava koji su kroz povijest na bilo koji način patili za dobrobit hrvatstva upozoravajući da nemamo pravo zaboraviti hrvatske mučenike ni prije ni poslije Krbavske bitke. Ova crkva neka bude simbol vremenitosti i vječnosti hrvatskoga naroda na ovim turbulentnim krbavskim prostranstvima rekao je.

Don Žuan je poništenje vremenitosti u smislu kontinuiteta, trajanja, opstajanja.

Osim toga, ne vidim smisla (a zapravo ni načina) razdvajati ' ' vlastitu vremenitost ' ' od neke ' ' objektivne vremenitosti ' '.

Naravno da se iskustvo vremenitosti odnosi na moju vlastitu vremenitost - ali na što bi se drugo trebala odnositi?

To je primjer, premda posve bizaran, koji postaje ostvariv za stvarnu jedinku zato što više nema vremenitosti, nema starenja, nego samo ono što smo malo prije nazvali mozgom bez tijela.

Naime, iza aktualnog im lika nazirala se prošlost, patina koja se ljuštila upućivala je na logiku " dugoga trajanja " i na faktor neravnodušne vremenitosti.

ontologika u sebi sabirući iznosi na vidjelo ono biti kao bitak bića, teologika, na temelju tog sabrano iznesenog, utoliko obistinjenog bitka, određuje bitost, egzistenciju i esenciju najvišeg bića, kosmologika određuje proizvedenu cjelinu bića (neprolaznu bit svijeta i prolazni bitak unutarsvjetskih bića), dok psihologika određuje bit, bitstvo onoga bića koje se sasvim iznimno, odnosi, može odnositi (i kada se odnosi jest u svom metafizičkom dignitetu) spram sebe sama (kako u svojoj biti tako i u svojoj egzistenciji), spram svijeta i unutarsvjetskih bića, spram najvišeg bića, te spram cjeline i samog bitka bića. odnos čovjeka spram sebe kao bića i spram cjeline bića moguć je na osnovu njegova bitnog odnosa spram bitka bića. taj osnovni odnos biti čovjeka i biti bitka, kroz kritiku metafizike, tj. oslobađajući ono što se u tome odnosu odnosi, bit čovjeka i bit bitka njihovog eterniziranja, razotkriva povijesno mišljenje kao svoj, njega samog omogućujući povijesni odnos. povijesni odnos jest odnos biti čovjeka, biti ne više mišljene kao esencija, nego, temporalno, kao ono biti, čovjekovanje čovjeka, vremenovanje vremenitosti (čovjeka), i biti bitka, i opet, ne bezvremene,« vječne »esencije bitka svega što jest, nego, temporalno, vremenjenje vremenosti onoga biti samog. povijesni odnos je zapravo odnos vremenjujuće vremenitosti (čovjeka) i vremeneće vremenosti (onoga biti) na osnovu vremena samog kao« srži »toga odnosa. istražujući« bit čovjeka i njeno otuđenje u građanskom svijetu », već pri tim prvim, pripremnim koracima na putu k povijesnom mišljenju, Sutlić kaže:« Povijesno vrijeme je veza čovjeka i bitka, srž njihova odnosa, po kojoj čovjek jest, a bitak se objavljuje, bivstvuje, tu je.

Sve troje sklapa se u cjelinu što je nazivamo poviješću. »drugim riječima: tu se ne radi više o transcendiranju konačnog bića u smjeru beskonačnog bića, niti o transcendiranju iz bića u bitak, nego o transcendiranju i bića i bitka u samo, odnošenje povijesnog odnosa, ili, što je isto, vremenovanje vremenitosti (čovjeka) i vremenjenje vremenosti (bitka) omogućujuće vrijeme. po ovom transcendiranju, označenom kao« povijesni transcendentalizam », povijesno mišljenje nije samo nemetafizičko nego je i transmetafizičko (transfilozofijsko). kao transmetafizičko ovo mišljenje nije više samo kritičko i radikalno, nego, više od toga, ono nastoji oko pripremanja obrata u odnosu samom, obrata, iz metafizičkog, nepovijesnog odnošenja u nemetafizičku, transmetafizičku, iskonsku zgodu povijesnog odnosa. po ovom intendiranom obratu iz metafizičkog odnosa esencije čovjeka i esencije bitka u povijesni odnos predesencijskog i predegzistencijskog (u transcendentalnome smislu) slobodnog vremenjenja iskonskog vremena-slobode, povijesno mišljenje ima karakter revolucionarnosti.

U zasad posljednjoj, zbirci pjesama Vrijeme, vrijeme, koja je prošle godine dobila nagradu Tin Ujević Društva hrvatskih književnika, Stamać svoj, versifikacijski raznolik, pjesnički slog otvara bogatoj erudiciji te produbljenim filozofičnim i mudroslovnim uvidima u egzistenciju i esenciju, u svojevrstan obračun sa samim sobom i svijetom na sjecištu nutarnjega i vanjskog vremena, vremenitosti i vječnosti.

Nisam, čini mi se, nigdje spomenuo objektivnu vremenitost kao pojam, nego naš pojam prolaska vremena upućuje na subjektivnost, kao što je subjektivan pojam vremenitosti kornjače, Gupčeve lipe, kamena ili zvijezde.

S druge strane, njegovo poimanje vremenitosti negira mogućnost progresa i fenomen nade (E.

Naima, pratili smo ga kako putuje mirno i dostojanstveno, bez grčeva i strahova, i odjednom se izgubio iz naših pogleda jer je uplovio u prostore koji su nedostupni našim pogledima: isplovio je iz vremenitosti i uplovio u vječnost, u vječni mir u Bogu.

Naprotiv, doima se kao da su odabrali upravo suprotnu strategiju: rade s danim im stvarima tako da ih ne otimaju vremenu, nego ih baš vremenitosti prepuštaju.

Iz ove činjenice proizlazi da su duhovna djela milosrđa daleko i višestruko bolja i korisnija od tjelesnih, jer duša ima daleko veću vrijednost od tijela, odnosno vječnost je puno važnija od vremenitosti, što potvrđuje Gospodin: ' ' Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život? ' ' (Mt 16,26).

Ostvarilo se to u vrijeme noćne tišine, 7. studenoga 2012. godine u 0,40 sati, kada ju je Gospodin pozvao k sebi iz vremenitosti u vječnost.

Ispitivanja egzistencije o njenoj vremenitosti, kao bitka ljudskog opstojanja, služe za pripremanje pitanja o bitku samom.

Da, upravo Jetztzeit, čime je mišljeno samo sada, a na vrijeme koje će doći i suditi uopće se ne osvrće ' ') i kod Heideggera (' ' Ovo na taj način u upotrebi sata ' vizirano ' vrijeme-svijeta mi nazivamo Sada-vrijeme, Jetzt-zeit Ekstatično-horizontalna ustrojenost vremenitosti, u kojoj se osnivaju datirljivost i značenjskost onoga Sada, biva tim pokrivanjem nivelirana ' ').

Kao da su tih dana na planini iz neke bile puštene priče koje ispisuju paralelne svjetove, različite vremenitosti, multiperspektivnosti.

Isti čovjek može postati svjestan toga da je on biće koje je u svojoj materijalnosti, duševnosti i vremenitosti zadano i pozvano u Život koji se prihvaća u individualnosti i društvenosti čineći ih svojim životom, ali s otvorenošću za susret s Tajnom koja hrani tjelesnost, ispunja duševnost i poziva na vječnost.

U poratnom Kamenom gradu (1956) zatječemo drukčijega Quiena, koji je postsimbolistički čimbenik vremenitosti pretvorio u vremensku simultanost kao pjesnika hermetizmom ožete okomice koja raste iz ekstatike svjetlosnoga dana: »Jer dan sam, samo dan./Glas svjetlosti, što zvoni/ko sunce s kamena.

R azmišljajući o prostorima i protestima ili o prostornosti protesta u Zagrebu a i šire dva pitanja su pritom važna: prvo mi se čini pitanje pulsiranja prostora i kako je ono povezivo s protestnim činom; drugo jest pitanje prostorne memorije, drugim riječima, kako određeni prostor pamti i upisuje zbivanje, putem kojih kodova i slika ili je li prostor, poput vremenitosti, tek prolaz ili prolaznost?

On je biće prijelaza, neformiran, dečak svih saznanja, verovanja, osećanja prošlih i budućih, i poganin i kršćanin i postmodernist u vrtlogu mita u kojem nema vremenitosti.

Najgore što se može dogoditi je, kad čovjek prestane nad grobom plakati, pitati i nadati se.., kad smisao života počne gledati i tražiti u besmislu vremenitosti i smrtnosti: jedino u onom: Jedi, pij i uživaj dušo moja, kako reče Isus za bezumnog čovjeka

Nema, stoga, situacije, kaliko god ona tragična pa i naoko neutješna bila, koju on ne bi mogao postaviti u vječnosnu perspektivu, upravo u povijest spasenja koja čovjeka iz vremenitosti i tragičnih gubitaka uključuje u čudesnu preobrazbu koju je, kao pralik svih nas, kao gorući, a trajno i konkretno prisutni arhetip, prošao sam Bog utjelovljen u Isusu Kristu.

Ono što pritom ostaje s onu stranu svih, pa i homerskih pitanja, izvan svake sumnje i vremenitosti, božanska je uzvišenost opjevanog trenutka koji je u spletu heksametara skoro trideset stoljeća ostao svjež, zanosan i uvjerljiv kao da je upravo sada doživljen.

U Rimu, dakle, božji službenici razvrstavaju grijehe po težini, lakoći, kakvoći, visini, obujmu, tvrdoći, mekoći, dometu, učestalosti, smrtnosti, besmrtnosti, vremenitosti, hirovitosti, oprostivosti i neoprostivosti.

Tijelo je izričaj zemljanosti, konačnosti, vremenitosti i prostornosti, a to znači da nebo ne može više biti samo duhovna stvarnost.

Tjelesno bi predanje bilo laž ako nije znak i plod potpunog osobnog predanja, u kojem je prisutna cijela osoba, pa i u svojoj vremenitosti.

Dok su milost i zasluga, obzirom na vječnost i Božji plan od vječnosti, rezultat ili posljedica apsolutne Božje odluke o predodređenju na blaženstvo, u redu vremenitosti one postaju razlog i djelomični uzrok vječnog blaženstva.