A sad idite s tim primitivnim nagonima iz moje sobe. Ili da vrištim?

Neću prestati da vrištim. Neću!

Ako još jednom čujem to ime i ja ću početi da vrištim.

Počeću da vrištim!

Ne vrištim.

Kad sam mislio da vrištim, zapravo sam jedva mumlao.

Ne možeš me natjerati da vrištim.

Da do ludila vrištim i vičem?

Dođe da vrištim do besvijesti.

Ako me zavežete za tu stvar, dok se ja otimam i vrištim, Ipak ću naći neki način da mi stopala budu na zemlji.

Kad ga ja ispričam, vrištim.

Ne čujem se kako vrištim.

Bolje bi vam bilo da ga uhapsite inače ću početi da vrištim.

Ne vičem, vrištim!

Nećeš me natjerati da vrištim.

Da ne vrištim?

Rekao si da vrištim kao kraljica.

Obećavam da neću da vrištim, obećavam.

Onaj meki deo glave me je zamalo naterao da vrištim.

Car Cartagia je želio da me čuje kako vrištim.

Kad se noću probudim i trudim se da ne vrištim, blizu je.

Nekad, kada se probudim kasno noću, ...pokušavajući da ne vrištim, ...izgleda mi tako blizu.

Plačem, vrištim...

Ja kako vrištim.

Dosta mi je da vrištim kao cura svakih 5 minuta.

Ne želim da se cijelom kućom čuje kako vrištim.

Ja vrištim, ti vrištiš... svi vrištimo za sladoledom!

Možda izgledam samouvjereno, ali u stvari vrištim za pomoć.

Da vrištim, stenjem...

Nisam mogla da vrištim dovoljno glasno.