Obaveza makroa je i da čuva svoje zaposlenike i da je sam odgovoran za njih.Dok se posao ne razvije, to bi za početak i bio moj posao.Ako netko ne plati mojoj zaposlenici, ja dođem do njega i na " lijep " način da nateram da plati.Onda me počelo mučit kako bi ja to napravila jer sam krhka ženskica i da vidim nekog frajera većeg od sebe rasplakala bi se.Da ga zamolim kako me je mama učila? Kao prava i pristojna curica? Ili da se svejedno rasplačem i da popusti? Hm... Ta me točka dovodi do ludila i neznam još kako da ju riješim.Ako ništa drugo, ambicije imam

Obično stignem samo do kupaonice, sjednem na rub kade i rasplačem se.

Primio sam se za oči i razmišljao o nečem desetom samo da se ne rasplačem.

Ne znam koliko mi je svojevremeno psihoterapeutkinja pomogla dovevši me do toga da se rasplačem.

A ja ga pišem bez želje da ijednu od vas rasplačem.

Hodale smo natrag prema gradu, držeći se pod ruke, gledala me je kako se borim sa suzama, nasmijavala a ostavljala i prostora da se rasplačem.

Tipična ženska slika: stojim pred ormarom, prilično krcatim i skoro što se ne rasplačem.

Moja prva reakcija je bila da se rasplačem kao kišna godina.

Ne znam više kaj da si mislim.Neko mi je reko da su od 1 - 2 najgori, ali moja je definitivno sad u trećoj zločesta.Sve moram ponavljat 10 puta, o neću ne moram ni pričat.To joj je skoro svaka druga Izderem se ful na nju, onda mi bude žao, pa se ja rasplačem, još sam k tome i trudna i hormoni mi divljaju E a najbolja stvar je kad je ta da kad se posvađamo ona uredno svima govori-nisam slušala mamu Pa za poludit

Zajednička prošlost prisutna je vječno. (na ovom se dijelu uvijek rasplačem)

Češće se rasplačem od smijeha nego od tuge, ali ne zato što potiskujem svoje osjećaje tuge, nego jednostavno nisam tužna tako često.

I danas kada o tome nekome pričam, rastužim se i rasplačem jer se sjetim svoje obitelji i prijatelja kojih više nema.

Priznajem, totalno se rasplačem kada pročitam nešto plačljivo u knjizi.

Dođe mi da se rasplačem kad čitam muke ovog razočaranog HNS-ovca.

Meni se desi da nakon oprosta još godinama poslije kada se sjetim kako sam vrijeđala Boga (dok bijah nevjernica) se rasplačem.

Stalno imam poriv da se rasplačem.

Trčanje se pretvorilo u đogiranje, đogiranje me odvelo na kirurški stol, kirurgija me tjera na nepokretnost: jedino mi misli ne mogu obuzdati, pa sam zato jučer u glavi odvrtio svaki metar onog tvrdog asfalta, koje su moje noge grabile, sjećao sam se mirisa, jesenjeg zlatnog lišća, ukratko, gadna me nostalgija zgrabila, pa mi je malo trebalo, da se ja, veliki dečko, rasplačem i udarim u kuknjavu i počnem se, poput svih staraca, žaliti na gorku sudbinu i slaviti zlatne dane svoje mladosti

Kada se svi čoporativno krenete zgražati nad policajcem, ja vas samo podsjećam na Luku Ritza, Abramova kraj čije se slike na mjestu gdje je ubijen uvijek rasplačem i nad mnogima drugima koje su upravo takve budaletine koštale života.

Dojde mi da se rasplačem dok čujem ne pitaj za mene ili odlazak u noć ili pišonja i žuga ili nekaj tak.

Ugledah ih sve pred sobom kako zgroženi onim što učinih svojoj sjeni (samo su joj prsti izgorjeli, sve je ostalo netaknuto, a i tko joj je kriv kad gura prste gdje im nije mjesto, kao: Pa, i meni je hladno) mrzovoljno poigravaju oko vatre, prizivajući Boga kiše da ugasi požar koji je u međuvremenu zahvatio i moju kuću i nekolicinu obližnjih sela I rasplačem se jer je ljubav kao suza koja rađa se u očima a pada na srce, dok vatra u srcu navlači dim u glavu

Još čuvam sve njegove spise i rasplačem se kad pročitam redak ispisan crvenom olovkom: ' Ako mi se što dogodi, obavijestite Armanda Spatara. ' Ispod toga je bio moj broj telefona. "

I ja se katkad rasplačem nad Dalmacijom, vjerujem i vi, ali nama maramice ne trebaju, naš je plač drukčiji, naše su suze više gorke nego slane, uglavnom suhe.

A kada me netko toliko naživcira da se više nemam snage ni svađati, onda se rasplačem. 2. Romantična sam Ponekad mi se čini kao da sam zaostala.

Meni se zna desit da se rasplačem ili ispovraćam kad vidim nečiju natalnu....

Poput djeteta se ljutim (kao da me zadirkuje jer se rasplačem« na svaku ») ali i veselim dok nalazim novi smisao ' odraslom ' i navodno, objektivnom dijelu moje malenkosti, koji difuznost poezije pokušava uokviriti u sliku i ' živjeti kao normalan svijet '.

Došlo mi je da se rasplačem, makar ga nisam poznavala ali žaooo mi je bilo.

Kad izračunam da dnevno dajem minimum 9 sati života za stotinjak kuna, i da sam više na poslu nego doma, dođe mi da se opet rasplačem.

Želite li čuti odgovor tehničke naravi, koji ću daleko lakše izgovoriti tonom govornog automata i neće prijetiti opasnost da se nasred ulice rasplačem: " Radimo, puno i često, štoviše, u prave dane a i osim u te dane radimo, a, strogo među nama, uspijevamo i dalje često misliti da ne radimo nego da vodimo ljubav.

Miriam me poljubila, što je naravno bilo previše za moje sposobnosti oslanjanja na vlastite noge pa sam se onesvijestila... otvorih oči ponovo na onome istome krznenom bijelom pokrivaču na kojemu sam se probudila i prvi put.. kraj mene je sjedala ovog puta Ona... pogledom sam tražila njezina usta, mrmljala je tiho neke nerazumljive riječi gledajući u staru, ukoričenu knjigu s požutjelim listovima i izgledala upravo božanstveno... okrenula se polagano, kao da pazi pri samom pokretu da me ostavi na životu, da ne reagiram kao prošli put... rekla je nešto, prečula sam jer sami zvuk njezinih riječi bio je harmoničan, nježan i duboko u njemu skrivao se, sigurna sam, zvuk harfe u najmanju ruku ponovila je.. trznuh se... nasmijala se... ' bojiš li se? izgledaš preplašeno '? oooovaj... pa.... i nisam baš... samo nisam navikla na ovakve prizore u svom svijetu.. oprosti mi... mislim na ono prije što sam se onesvijestila.. mmm ' ' ma sve je u redu, to je uobičajna reakcija, nisi navikla na moju energiju, možda je upravo suprotna onoj koju ti imaš... jednom ću te naučit kako je imati.. ' ' hm, u to čisto sumnjam ali... ' ' ššššš ', umirila me, ' nemoj tako... moraš imati vjeru, moraš je izvući iz dubine i spoznati svu njezinu moć.... ubrzo ćeš uvidjeti da si poput nas, da možeš stvarati i bivati u svakom trenutku pozitivna, vedra, čista i neopterećena... da možeš imati i davati upravo sve što ikada si sanjala da bi htjela... mogu zaviriti u svaki kutak tvoje duše i spoznati da si mnogo toga zapustila i da mnogo toga skrivaš u svojoj krhkosti, da se previše brineš o posljedicama prije nego što si spoznala uzroke.. vidjet ćeš, naučit ću te... možemo biti sestre koje će disat jedna uz drugu i učiti jedna od druge... plesati i smijati se, ali i plakati ako je potrebno... želim stvoriti kutak u kojem ni trenutak nećeš biti sama kao što si bila nekada tamo, s one strane... želim da taj svijet bude samo tvoj i toliko jak da ga ni najjača negativna sila ne može razbiti ni prodrijeti do njega ujedno i toliko stvaran da nikada ne posumnjaš '... ' hvala ti ', posegnuh je zagrliti, ali u zadnjem trenutku povukoh ruke i grčevito zaglih sebe oko struka... njezine svijetle oči samo su bljesnule u iskricama blagosti i mira... ' dođi ', klimnula je prema zidu i ustala... brzo ustanem i ja za njom... slijedih je do starog kamenog zida... čudno, nisam prije ni primjećivala kako i on sjaji, sjaji sve ječe kako se primičemo... ona učini pokret rukom, pokret u obliku kruga... na tom istom mjestu ukaže se veliko, bakrom uokvireno ogledalo... jako staro, po mojoj skromnoj procjeni, ali tako magično... sa svake strane okvira imalo je po dva kamenčića i jedan na vrhu.. bili su različitih boja... s lijeve strane stajahu plavi i poviše njega, u razmaku od par centimetara crveni, zatim s desne strane zeleni kojega je nadvisivao bijeli te na kraju poviše svih njih stajao je veličanstveni ljubičasti... okvir je bio izrezbaren nekim vijugavim nitima i spiralama... stajala je ispred njega... ' dođi ', napravila je pokret lijevom rukom, ' stani kraj mene '... nesigurno se primakoh ogledalu, primakoh se Miriam i stadoh ukopana... ogledalo je bilo živo... spiralno je vijugalo cijelom površinom do okvira... ' reci mi što vidiš '... pogledah i pomislih kakvoga li glupoga pitanja jer je predmet u kojeg sam se zabuljila neprestano vrtio krugove iz svoje sredine... ' paaa.... vidiiiim.... spiralu ', reknem odjedom u očekivanju njezinog priznanja da je to stvarno spirala... ona trzne, ' možda će ovo pomoći - primakni se bliže '... dođem ispred i zagledam se duboko.... u glavi osjetim nesnosan pritisak da jedva mogoh progovoriti... ' vidim, vidim samo tebe... sama si tu, stojiš, isijavaš i prekrasna si.... zašto ne vidim svoj lik???? ' kriknem i uhvatim se za glavu, sjednem na pod od boli... i rasplačem se... ona na brzinu učini pokret kruga kao i prije i ogledala nestane... ' oprosti mi, molim te, nisam te htjela tako brzo uvući u sve ovo, ali samo sam željela što prije početi, željela sam ti pokazati kako sebe vidiš, ne vidiš se upravo zato jer se ne doživljavaš, jer si začahurena i ne primaš ništa iz svijeta u kojem živiš... bojiš se previše ', nadvila se nada mnom... ' imaš pravo, možda se uopće ne doživljavam... samo sam jedno tijelo koje će živjeti koju godinu i nestati, zar tako ne treba biti?? nikada neću moći biti poput tebe nikada '.... uzela je moju ruku kojom sam upravo bila obrisala suze i slinu iz nosa i poljubila je... dio ruke koji je bio mokar srebrenkasto je svjetlucao... pogledah je u čudu... ' kkk.. kako sada ništa nisam osjetila? '.. ' nisi? eto, možemo dalje.. ovo je bio prvi korak.. tvoje suze su toliko jake da s njima možeš početi... ne bojiš se priznati istinu, to je važno... upravo je to najvažnije... drugima, ljudima iz svog svijeta, nisi pokazivala da si ovako krhka i da se možeš slomiti kao i svaki čovjek... pomalo si zaboravila da i ti ponekad možeš pustiti suzu.. njima si bila čvrsta i nedostupna, hladna i bahata, zato si i bila sama.... imala si Alastera, toga divnoga starca koji ti je pokazivao tu i tamo da vrijediš i više nego što si sama znala, i živjela si u čahuri u koju je samo on imao pristup... a zašto?? zašto si dopustila da dio tebe, dio tvog srca, pođe, nestane i slomije se? da budeš tako nesigurna u sebe to je dio tebe, to si upravo Ti sada kada si se rasplakala pokazala si da želiš ići dalje... pa idemo dalje... želim ti štošta pokazati.. '..

Često se rasplačem upravo zbog životinja čiji vlasnici su veće životinje od svoih " ljubimaca ".