Jedini naprotiv, na putu k sebi, vraćajući se iz rođenosti u cjelini otuđenja sebeporobljavajuće slobode u mišljenju, prirodi i Duhu natrag u izvornost svoje jedinosti zna (mni,« moji »), da je apsolutna znanost tek ono najviše što filozofirajuća sloboda, poimajući sebe kao ono apsolutno, može postići:« Nešto uzvišenije filozofija više ne može izvršiti, jer njeno najuzvišenije jest svevlast Duha, svemoć Duha. »ono što apsolutna znanost zapravo zna, jest to, da je sloboda« bitstvo »apsolutnoga duha. ali ono što ona kao znanost onog apsolutnog niti zna, niti hoće da zna, niti može znati, jest to, da apsolutni duh nije« bitstvo »slobode. ili drugačije: sloboda jest« bitstvo »apsolutne istine, ali apsolutna istina nije« bitstvo »slobode. sloboda je više i od Duha i od prirode i od ideje. ono apsolutno kao sebeproizvodeće Jedno-Sve ne odgovara apsolutnosti slobode. ono apsolutno je sebeporobljavanje slobode onim apsolutnim. sistem je cjelina mogućih načina robovanja slobode. i zato samo ono, takoreći, apsolutno ne-apsolutno, koje nije niti Nešto, niti Jedno, niti Sve, ali može iz sebe sama kao Ništa Svega sebe sama i svoje Sve stvarati, i u tome sebestvaranju vraćati se k sebi, rastvarajući se u svojoj stvorenosti, može, kao Jedini, odgovoriti onom jedinom, slobodi samoj u njenoj apsolutnosti. u trenutačnosti, neponovljivosti, jednokratnosti Jedinog izlazi na vidjelo pravi karakter apsolutnosti slobode kao« veličina (velebnost) konačnosti »(die Größe der Endlichkeit). krik boli slobode nije nikakova« Stirnerova filozofija ». taj krik/zov je poziv na pomak (ein Ruck), odmak od sebeporobljavanja, na odvažnost za skok (wage den Sprung) u izvornost (Ursprung, izvor,« praskok ») apsolutnosti slobode, poticaj na bunu, ustanak (die Empörung), naime, na uzdizanje sebe sama (emporkommen) gore, u vis, k sebi samome. taj i takav ustanak nije revolucija. revolucija obrće ili Nešto ili Sve u slobodu. slobodna država, slobodno društvo, kao produkt revolucije, nisu slobodnost od državnosti i društvenosti. sloboda religije je« tolerancija », mogućnost izbora između ove ili one« ravnopravne »religije, ali nije slobodnost od religioziteta. sloboda mišljenja je osamostaljenost mišljenja za mišljenjem proizvedive misli (« slobodno mišljenje »), no nije slobodnost od osamostaljenog mišljenja i njegovih« objektivnih »,« znanstvenih »,« apsolutnih »misli za moje mišljenje,« mojenje », mnijenje. sloboda Svega je Sve kao Jedno, ono apsolutno, i time slobodom kao onim apsolutnim (« svjetska revolucija ») samo sobom porobljeno Sve. revolucija kao takova je zapravo reforma, reformiranje svega opstojećeg iz bilo prirodne bilo povijesne neslobode u slobodu, ili sebeporobljavanje slobode slobodom Svega. (po) buna, ustanak u odvažnome skoku i odmaku nije ontologička revolucija niti, na toj razini, tek puko suprotstavljanje slobodovanju-robovanju Svega i svakog Nešto, nego je mimo Svega i Nečega, prepuštanjem svega opstojećeg njemu samome, hiperontologičko uzdizanje, povratak k sebi, uskok u slobodu kao sebestvaranje-seberastvaranje Jedinoga i njegovoga Svega u njegovoj jedinosti. dok filozofija kao« ljubav prema znanju »sebe nadilazi i kao ljubav sebe zadovoljava u apsolutnoj znanosti, ili što je isto, u apsolutnoj istini kao kroz sebe samu umrtvljenoj slobodi, u ovoj se pobuni, ustanku (« uzavrelosti »), ljubav, oslobođena od slobode kao onog apsolutnog, vraća k sebi samoj i biva ljubavlju onoga za slobodu samu jedino ljubavi dostojnoga, ljubav moći, Svojskosti, stvaralačkog Ništa slobode ili čisto sebeljublje. istom samooslobođena od apsolutne znanosti, onoga apsolutno biti i apsolutno misliti, od apsolutnoga duha, ali iskusivši svoju moć kroz ono sebeapsolutizirajuće apsolutno, sloboda sama se u sebeljublju vraća svojoj čistoj apsolutnosti. njeno ja (ne« apsolutno Ja »), Ja kao otjelovljeni trenutačni Jedini, zna sebe sama kao sebeljublje ili egoizam slobode. egoizam slobode razlikuje se kako od velikog tako i od malog egoizma. svako slobodno Nešto jest sebi« Sve u Svemu », jest svoja svrha, i utoliko egoist. veliki, najveći egoist jest Bog.