astib:))) nisam psihijatar ni psiholog, tek jedna u nizu iz mase " sretnika " koji rade, svakodnevno prisiljena analizirati neartikulirane zahtjeve čangrizavog šefa, zadivljeno slušati muža kako po trideset i šesti put priča više (ili ipak) manje zanimljivu dogodovštinu iz svoje mladosti, smješkati se dragom djetetu u onih nekoliko trenutaka kad odlijepi pogled od kompa i u tim kratkim " susretima " počasti me kakvom neurotičnom izjavom, koja ima samo jedno značenje, " skini mi se... " pa onda " dragi " susjedi, mnogobrojna rodbina, (još pokušavam otkriti njihovo neprekidno multipliciranje?) itd... itd... i moram priznati, tvoje mi mišljenje djeluje toliko normalno, da moram reći... prenormalan si čovječe... daj ne budi tako opušten i prestani čašu nazivati (optimistično) do pola punom i spusti se među nas rudare u vječni mrak i prašinu... zafrkavam naravno:))) slažem se.rujanin humor ne zaostaje puno za slavnim monty pythonovacima.crn, britak i bolno životan... ali moja kritika bila je tek " heraklov " pokušaj da zaštitim uplašenu srnu, zbunjenu i izgubljenu... i suosjećajnim zagrljajem ponudim riječ razumijevanja... a možda je pogrešan moj pristup? možda u današnjoj trci za " vlašću il ' za hljebom " nema mjesta, tankoćutnim dušama poput moje malenkosti? yo:)))) možda sam presmjelo upotrijebila riječ " psihička bolest " (iako ne sumnjam da i toga ima) i zar te slabosti karaktera, volje... ne mogu se u konačnici pretvoriti, prerasti u ozbiljnu psihičku smetnju, pa i bolest.koja nesretniku, svakodnevicu pretvara u vječitu mučnu borbu sa izmišljenim neprijateljem?... divim se tvojoj hrabrosti, snazi, snalažljivosti (inteligenciji) i mogu samo reći... yo, sretnice, zahvali dragom Bogu, pa čak i (dragim) roditeljima, čije gene nosiš, na istinskom bogatstvu, čvrstom karakteru i bistrom umu, kojim krčiš nepregledne životne prašume, nalazeći uvijek izlaz i spas:)))