ima ona... sanjaš ono što te podsvjesno kopka... pa kako sam noćas prvi put sanjala nešto vezano uz cijelu ovu svoju priču a sanjala sam da dolazim doma kod svojih, ulazim u stan a sestra sauga. u trenirci je, zafrknula rukave, pod je pun kose i ona je ćelava. ja ju pitam, koji ti je, zašto si se ošišala? a ona govori... ma znaš šta, razmišljala sam.nije ok da si ti ćelava a ja nisam. odlučila sam, dok ćeš ti bit, bit ću i ja. i onda sam se probudila jer me počelo stiskat u plućima a i počela sam osjećat neobjašnjivi smrad koji me budio do jutra. ne znam koji vrag. izgleda da mi se lijekovi isparavaju iz kože ili je taj moj bolestan nos proradio još jače pa sad njušim nekakvu trulež ispod temelja kuće. ne znam koji vrag, no bila sam budna do jutra, buljila u vekericu i kontala skužila sam da je moja podsvjest stvarno čista i da je vrijeme da prestanem više brijat da nisam normalna jer sam dobro. a i da se moram počet opet svađat sa sestrom jer sanjam bolešćuge.