Spomenuti Zakonik kanonskoga prava iz 1983. godine određuje da je osnutak, obnova ili ukinuće stolnoga kaptola pridržano Apostolskoj Stolici te da svaki kaptol ima svoj statut, sastavljen zakonitim kaptolskim činom i odobren od dijecezanskoga biskupa.

Sada važeći zakonici Katoličke Crkve (Zakonik kanonskoga prava iz 1983. (ZKP) i Zakonik kanona istočnih Crkava iz 1990. (ZKIC)), a na temelju liturgijskih, pastoralnih, ekumenskih propisa, donose odredbe u vezi s kumovima na krstu i potvrdi te prepuštaju partikularnom pravu da donese još i posebne smjernice za svoja područja.

Jednako tako, taj dokument u broju 50 ponavlja ono što uči i određuje Zakonik kanonskoga prava: »Vlastito mjesto krštenja u pravilu je župna crkva roditelja, koja treba imati krsni studenac ili posudu u kojoj se prema prilikama pripremi voda za krštenje u svetištu i ovi neka budu čisti i lijepo urešeni« (RK 20).

Zakonik kanonskoga prava, od kanona 1151 do 1155, pojašnjava što je to »rastava uz trajanje ženidbene veze« i kako do nje u konkretnim životnim okolnostima može doći.

Zakonik kanonskoga prava tumači tu zadaću, pripisujući velike ovlasti dijecezanskom biskupu, u sljedećim područjima:

Zakonik kanonskoga prava u kan. 1153. govori i o privremenoj rastavi.

Kakvog smisla imaju Zakonik kanonskoga prava, redovnička pravila i sve što ukazuje na objektivnu volju koja nam se izvana nameće?

5. pitanje a) Pogrešno, jer kao što je očigledno nekršćani ne smiju primati Pričest, niti smije netko tko je u stanju smrtnog grijeha. b) Pogrešno, jer Zakonik kanonskoga prava predviđa da samo oni kršćani (kao što su Istočni pravoslavni) koji vjeruju u Stvarnu prisutnost kao katolici smiju primiti Pričest kod nas (kanon 844).

Novi Zakonik kanonskoga prava koji je objavljen 1983. godine, upravo u doba održavanja 33. generalne kongregacije, potaknuo je tu kongregaciju da povjeri svom generalnom superioru zadatak revizije Družbina zakonodavstva.

I unatoč tomu, želimo Vam pomoći da svoje stanje sredite kako predviđa Zakonik kanonskoga prava pisao je biskup Perić jednom od otpuštenih fratara.

Zakonik kanonskoga prava također je na neki način nastao kao plod sinodalnih inicijativa.

Danas je to pitanje još osjetljivije jer su takvi brakovi, o kojima jasno govori crkveni zakon - Zakonik kanonskoga prava - sve češći.

Kako ističe Zakonik kanonskoga prava (kan. 1055 i sljedeći), među krštenima »ne može biti valjanoga ženidbenoga ugovora koji samim tim ne bi bio sakrament.« Ženidba nastane privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast.

Ono je, ipak, u suprotnosti s onim što - na zdravorazumski način - ističe Zakonik kanonskoga prava.

Istina, svaki je kum dužan »brinuti se da se potvrđeni ponaša kao pravi Kristov svjedok i da vjerno vrši obveze povezane s tim sakramentom«, i premda ponekad u životu to stvarno nije lako, Zakonik kanonskoga prava ne predviđa mogućnost »razvrgavanja« kumstva, nego i na drugom mjestu (kan. 872) ističe da kum ima zadaću »pomagati odraslom kršteniku u pristupu u kršćanstvo«.

Često se smatralo zgodnim, obzirom na biskupijsku sinodu, objasniti odredbe crkvenoga zakona te razviti i odrediti postupak kako je izvesti (2), uz čvrsto uvažavanje svega što određuje Zakonik kanonskoga prava.

2. S izrazima " odluke " i " izjave ", Zakonik kanonskoga prava uočava mogućnost da sinodski spisi ulaze, s jedne strane, u prave pravne propise - koje će se moći zvati " konstitucije " ili nekako drugačije - ili u programatske upute za budućnost, a s druge, i u osvjedočene tvrdnje vjerskih istina ili katoličkoga morala, osobito u pitanjima od većeg utjecaja u životu partikularne Crkve.

O razdoblju između Sabora i objavljivanja preuređenog i osuvremenjenog Zakonika kanonskoga prava, koji je Crkva dobila 25. siječnja 1983. godine, govorio je dr. Josip Šalković, profesor na zagrebačkome KBF-u, u prvome dijelu predavanja: »Zakonik kanonskoga prava - teološko-pravna sinteza Sabora«.

U svojoj obvezi vjernosti koncilskom naučavanju, Zakonik kanonskoga prava dao je, među ostalim, obnovljeno lice tradicionalnoj ustanovi biskupijske sinode, u kojoj se, pod različitim naslovima sabiru svi gore spomenuti ekleziološki dometi.

Nadbiskup Prenđa: Novi Zakonik kanonskoga prava Katoličke crkve iz 1983. iznosi razloge osnivanja pokrajine ili metropolije kada kaže: »Da bi se promicala zajednička pastoralna djelatnost različitih susjednih biskupija prema okolnostima osoba i mjesta i da bi se prikladnije unapređivali međusobni odnosi dijecezanskih biskupa, neka se susjedne partikularne Crkve združe u crkvene pokrajine omeđene određenim područjem« (kan. 431, 1).

To preporučuje i Zakonik kanonskoga prava (K. 893. - p. 2.).

U apostolskoj konstituciji " Sacra disciplinae leges " s kojom je bio obznanjen sadašnji Zakonik kanonskoga prava, sveti otac Ivan Pavao II. stavlja među temeljne elemente koji, prema II. vatikanskom koncilu označuju pravu i istinsku sliku Crkve " nauk, prema kojemu je Crkva predstavljena kao narod Božji a hijerarhijska vlast se predlaže kao služenje; nauk prema kojemu se Crkva smatra " zajedništvom " i koja, stoga, određuje odnose koji trebaju postojati između partikularnih Crkava i sveopće Crkve, te između kolegijaliteta i primata; nauk, osim toga, po kojemu su svi članovi naroda Božjega, na svoj način, sudionici trostruke Kristove službe: svećeničke, proročke i kraljevske " (1).

Zakonik kanonskoga prava izričito propisuje u kanonu 917.: »Tko je već primio presvetu euharistiju, može je ponovno istoga dana primiti samo u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje, uz poštivanje propisa kan. 921. paragrafa 2.«

Zakonik kanonskoga prava iz 1917. u nekom se smislu bavi još »stvarima iz prošlosti«.

»Neka svaka župa ima ekonomsko vijeće koje se, osim prema općem pravu, ravna i prema odredbama izdanim od dijecezanskog biskupa i u kojemu neka vjernici, odabrani prema tim odredbama, pomažu župniku u upravljanju župnim dobrima, uz obdržavanje propisa kan. 532«, određuje jasno Zakonik kanonskoga prava, kan. 537. Iz kanona ZKP-a na koji se poziva prethodni članak (kan. 532) neupitno je da u pravnim poslovima župu zastupa župnik, prema pravnoj odredbi, i on je dužan da se o župnim dobrima brine i njima upravlja u skladu s crkvenim zakonom (kann. 1281 - 1288).

Premda novija povijest ne bilježi ovakav primjer, Zakonik kanonskoga prava ipak predviđa tu mogućnost, protumačio je crkveni pravnik mr. Mato Mićan u razgovoru za Hrvatski katolički radio. Kanon koji govori o praznoj stolici kada ga tumače stručnjaci kaže da može biti ili zbog Papine smrti ili zbog njegovog odreknuća.

Sada važeći Zakonik kanonskoga prava, dakle, ne postavlja nikakve uvjete ni za valjanost, a ni za dopuštenost odrješenja sviju grijeha pa i crkvenih kazna ako se pokornik nalazi u smrtnoj pogibelji; jasno da i taj vjernik, da bi primio spasonosni lijek sakramenta pokore, »treba da bude tako raspoložen da se, pošto se odreče grijeha koje je počinio i pošto stvori odluku da će se popraviti, vrati Bogu« (kan. 987).

Novi Zakonik kanonskoga prava izričito zahtijeva »vjernički posluh uma i volje nauku koji o vjeri ili ćudoređu izriču bilo vrhovni svećenik bilo Biskupski zbor kad vrše vjerodostojno naučavanje iako ga ne namjeravaju proglasiti konačnim činom«.

Važeći Zakonik kanonskoga prava iz 1983. godine određuje da »dijecezanski biskup kanonikat daje samo svećenicima koji se odlikuju naukom i čestitošću života i koji su pohvalno obavljali službu«.

O Vašemu pitanju katolički Zakonik kanonskoga prava govori u 6. poglavlju, u kanonima 1124. do 1129, regulirajući ženidbe katolika s pripadnicima drugih kršćanskih vjeroispovijesti.