Ne vidim se dok zamahujem kišobranom; tjeram galebove s isprane ulice, u sunčan dan, u inat sebi i svima koje vidim, ali ne gledam.

Imam svijeću i nekoliko molitvi za snagu, uključujući i one koje su plakale tvoje usne, imam tvoju ljubav napisanu kao vječnost, oči koje me jedu kao snoviđenje, ruke koje se ne znaju odvojiti, al ne znam, zbilja ne znam, mladosti, ne znam kako ću ti mahati s tog perona, prepunog ljudi i tuga, jer sve su tuge i sva nedostajanja tako intimna, i dotičem ih, mada guram prste u džepove, već sada, ranim jutrom, duboko, najdublje, kao da tražim zalihe vedrine, ko prozeblo ptiče, zabranjujem rukama da te diraju, pa te diram krilima mojih zjenica i smješim se, milujem te zjenicama.... još uvijek se smiješim cijelim tijelom... i tako sam sva french, kažeš, kad zamahujem gordo svojim šalom, bijela podloga i na njoj ljubice, i miris Summer One, Calvin Klein u oblačku iznad nas, kao jaka sam, kao mogu ja to, kao imam ja puno snage, jer čeka me Pariz, i čokoladni kroasani i Montmartre...

Zamahujem kroksicom, ona vješto izbjegava udarac.

bezimena bas to,,. meni je dovoljno sto postoji.. jednom je kroz neku drugu priču rekao mom muzu " pa dobro bas sam mislio da ce te se rastati ".. on osjeca nesto.. ali se isto kao ja trudi da sve sakrije.. neznam.. mozda nije zaista tajming.. samo, ba svjesna toga.. ja se ipak nedam Bezimena.. bez obzira sto sam u zivotu s muzem izgubila sebe.. ne znaci da nema mogucnost se naci opet:) samu sebe:) moji koraci su spori i lagani.. ali idu.. puzevi su, ali su puni zelje jos i volje.. umorna sam za sadasnji zivot ali se borim koprcam,.. jer nisam umorana za neki iduci,. novi.. neke kockice se u mojoj obitelji upravo preslaguju.. dolazak moje svekrve je veliki korak naprijed.. malo čudno za reci ali ona je meni izlazna karta.. ona je sukobljiva, konfliktna i kontorlorska osoba,, jasno da je tesko s njom takvom i da nece moci zivjeti kraj nas a da to ne ispolji.. zato nesto sto sam dovela do stabilnosti skupa s muzem kako tako, njjena noga ce nazalost raskopati.. ne jer ja prizeljkujem i zelim, vec ce muz dozvoliti.. nijedna posesivna veza, pa ni majke i sina, nemoze zavrsiti dobro za brak sina.. nemoze da ne okrzne snahu tj. zenu.. moja svekrva je u zadnjem dolasku otvorila karte " sta se ne rastanes od njega ne volis ga " i jasno je dlaa na znanje sta ce pokusavati.. ja s necu boriti.. pitat cete me zasto.. jer sam se 5 godina borila.. SAMA.. a da on je prst u uho.. i ne zelim ispravljat krivu drinu.. preodgajat ni muza ni svekrvu.. pa da izgubim u jadu, bolu, nesreci zivot cjeli? ne pada mi napamet.. zamahujem krililma da poletim.. nisam jos nisu jos jaka ali su spremna na let:) bezimena... divno je sto postoji taj neko.. kao neka snaga iza nas,.. kao neka nada da postoji bolje.. da to bolje se zasluzuje.. a kdo nas zena je nesto neobično kao i od muskaraca.. cinjenica da uvjek nadjemo jos pa jos snage za toleranciju, odrzavanej braka.. odkud nam samo ta volje snaga?? pa čak i kad volimo drugoga, zasto se tako teskko odlučimo za novi početak??

S njime se njišem u zavojima, zajedno s njime zamahujem, pištim u tunelima, vučem se ravnicama, dahćem na uzbrdicama.

slažem kosu, rumenilo na lice svoje, najdraži miris, stavljam na dijelove tijela, gdje poljupce bi osjetit htjela, uzimam onu malenu torbicu, u koju jedva stane novčanik moj, zamahujem njom, i prelazim prag svoj, okrećem se, i shvatim, da i ovaj dan bez poljupca će proć...

Najprije sam bio učen kako da zamahujem mačem.

Okrecem se tek napola i zamahujem stapom.

Što sam starija i zrelija, to se manje iščuđujem ljudima, postajem imuna na ljudsku zlobu, a na tračanje i nepravdu zamahujem rukom, i u istom trenu zaboravim sve loše što sam čula o meni.

Primam Damiena i zamahujem ga u drvo..

Skačem uvis, zamahujem svom snagom, no toliko sam blizu loptici da moj udarac osrednjom brzinom ide Ivaniševiću na čisti volej.

Zamahujem jako i bacam ga u ponor

Snažno zamahujem rukama prema svjetlu, koje se nazire kroz prljavožutu vodu Dunava.Svjetlost na kraju tunela?

Masem.. zamahujem snenom rukom po mobitelu, a alarm uporno trubi i podsjeca da je novi dan... i da nije jos ni mjesto.. ni vrijeme..

Zamahujem još jače, no pokret ostaje stiješnjen, nedovršen...

Plivam prema pećini, vodena struja me nosi koso nizvodno, zamahujem snažnije u pravcu nekoliko istaknutih njihovom veličinom grana stabla koje je davno tu zapelo.