Već danima mislimo o tome i zaplačemo skoro svaki put kad nas pogleda onim okama, ali želimo joj pružiti priliku da bude PRVA, a ne jedna od mnogih.

Zamisli što se sve piše o Crkvi ovdje, napadaju je sa svih strana, svi smo mi nesavršeni, čak i ljudi koji pišu ovu stranicu, ali nas Krist sve u jednakoj mjeri VOLI, daje nam da iskusimo Njegovu ljubav u onoj mjeri u kojoj je možemo podnijeti prije nego zaplačemo od radosti

Još otad u meni su ostali tragovi te tragedije, a kada sretnem gospođu Biserku nekad se na račun svega što je prošla nasmijemo, a nekad zaplačemo.

Kad ih spoznamo, i zaplačemo ako moramo, vjerujemo da je Bog uz nas.

Pa da nam se topic tako brrrzo završi.: ne zna: Ovo je poput Svetog grala: mudri: I dalje se traga. (tu i tamo nas neke stvari tek podsjete na njega, poput ove zadnje zgode Ipaneme, pa zaplačemo u sebi potiho da nas ne čuju)

Nasmješimo se, zaplačemo, duboko se zamislimo.

Dobro je rekao Mali princ: " Dopustimo li da nas pripitome može nam se dogoditi i da malo zaplačemo. "

Ako se na tren spustimo s oblaka, odnosno čim popuste halucinogene droge te gorko zaplačemo ugledavši bankovno stanje i shvatimo da su šampanjac i kavijar prve klase te brćkanje u plićaku Bora Bore rezervirani za sve osim nas, onda se brže-bolje moramo primiti ciljeva koje lakše možemo ostvariti.

Osjećam potrebu da na neki način s ovogodišnjim repertoarom kažemo nešto o problemima koji nas muče, da malo opet zaplačemo i nasmijemo se.

Povremeno se sjetimo i zaplačemo, pokušavamo ju ne zaboraviti, nju tako jedinstvenu, čije mjesto ne prepuštamo lako.

Sa čime se povezujemo u trenutku kada prvi put zaplačemo?

Pomozi nam da zaplačemo nad svojim grijesima te da nas te suze, fizičke i duhovne, dobrano očiste, zaliju i obnove kako bismo prepoznali muku i žalost drugih.

živjeti na dnu. boriti se za svjetlo. gledati u tmurno nebo. gledati cvijet u sebi. zamišljati kako cvijeta. zamišljati da se vračam kući. da se vračam iz ovoga pakla. sjećanja me vode. ponesla su me. daleko u nebo. daleko na izvor. bilo je teško. putem me je slomilo. sve se je natapalo. čekala sam kišu. čekala sam oblak. čekala sam da dođe. na da natopi moju dušu. da zajedno zaplačemo od boli. sada sam stigla tamo gdje sam najviše željela. sada sam tu. sada sam ovdje gore. otišla sam sa dna. otišla sam sa nekim drugim snagama. nešto je povuklo moje bezpomočno tijelo. sada sam gore. na nekom boljem mjestu. došlo je to. taj tren koji sam čekala. a sada? sada je moja duša natopljena. moj izvor je pun. ali nije spreman krenuti dalje. ostat će gdje je i najviše želio. gore. gore sa zvijezdama. jednom će opet pasti. opet će biti na dnu. pokušavam se suzdržati da ne ode. da se ponovo ne spusti. da se ne spotakne. pokušavam da ponovo ne presuši. prizivam oblake da naiđu. ovdje su. čuvaju me.

Sav izmučen, izbičevan, ponižen i iscrpljen govori nam da patnja može imati smisla ako se zaustavimo pred Njime, priznamo svoje manjkavosti i grijehe, zaplačemo i time zalijemo svoju suhoću koja nas odvaja od Njega.

" Supruga i ja zaplačemo kad shvatimo da unucima nećemo moći kupiti darove.

Ekipa iz busa se pogledava, svi smo se počeli smijuljiti (valjda da ne zaplačemo).

Došlo nam je da zaplačemo kada smo vidjeli kako Isus mazi svako pojedino dijete, kako ih ljubi idrži za ruke.

Mogli bismo kazati da pri svakom treptaju pomalo " zaplačemo "

Kužimo, i nama je nekoliko puta došlo do dođemo do redara ili policajca, ljupko zaplačemo i milozvučnim glasom ga zamolimo da upali reflektore i satelitskom vezom pronađe ljude koje smo izgubili.

Zato nam, nakon što zaplačemo, uvijek procuri nos.

Cijela Hrvatska je u zadnjih tjedan dana prolila rijeke suza-i ja osobno zaplačem svaki put kad slušam vijesti o nezapamćenoj tragediji, ali to je ono što nas čini ljudima-da zaplačemo kad smo tužni.

Potražimo Petrovo nadahnuće da zaplačemo nad svojim grijesima i svjedočenju za Boga.

Nadalje, kada zaplačemo pred drugima, zapravo pokazujemo da imamo u njih povjerenja i smatramo ih prijateljima i bliskim osobama

E da, ljudi moji na Valentinovo je Gibonni u Dvorani mladosti... ima da idemo svi i da se ispijemo, ispjevamo i zaplačemo na par pjesama u zagrljaju osobe koju volimo.

Ponovno zaplačemo i budemo djeca, a negdje duboko u nama skrivene su tajne prošlih vremena, vremena kojih se nikada nećemo sjećati, a znat ćemo da su u nama.

Jel tim nesretnim tupanima palo na um da umjesto mise poglavniku održe recimo misu za sto tisuća stradalih duša? Jel moguće čovjeku izaći iz okvira svojih uskih interesa i usmjeriti pažnju na tuđu i " svjetsku " patnju? Jel moguće da zaplačemo za svom tom " tuđom " mrtvom djecom i svim tim žalosnim roditeljima i tako na trenutak bar " narastemo "

Žene, hajde da zaplačemo od sreće koliko nas grlo nosi...

Ovo si lijepo rekao, tek kad nas život opali po glavi i kad iskreno iz srca zaplačemo za bogom - on se nježno nasmješi u našem srcu i podsjeti nas da je uvijek bio tu, poput majke koja zaljubljeno iz prikrajka pomni prati što njeno čedo radi

Problem je u tome što su žene emocionalno puno osjetljivije (hvala ti bože, da jeste jer bi muški poludili bez vas) a muški se emocionalno amputiraju od skoro svega (ali i mi patimo na neke stvari i dođe nam da zaplačemo) i onda je ženama puno teže raditi taj posao i ne shvaćam zašto da se žene pate od noćnih mora onoga što su doživjele i vidjele (uzimam u obzir temeljnu policiju koja gleda najviše sran.a) a što se tiče ostatka policije, žene su puno bolji organizatori i u svemu nas možete nadmašiti - u prilog tome govori kako žene puno brže napreduju u pravim uvjetima

Nismo mogle, a da ne zaplačemo.