Jedna od aktivnosti je i ljepljenje plakata koji pozivaju da volontiranjem uljepšamo dan svim onima pored kojih ponekad prođemo i ne zastanemo.

Klanjanje je završilo porukom da slušamo Isusovu riječ jer ona predstavlja snagu te da usporimo i zastanemo radeći naše svakodnevne poslove kako bi se mogli pokloniti Bogu.

On želi da zastanemo i razmotrimo svoje putove kako bismo uvidjeli da je naše srce daleko od njega.

Pokušavamo izreći tko je ili što je najbolje za nas i što bismo htjeli da nam se dogi, a Gospodin nas moli da zastanemo samo na trenutak i osvrnemo se oko sebe, pogledamo osobu koju nam je ON predodredio i da budemo strpljivi, ljubav je strpljenje.

U slikama nema tajnovitosti, slutnji i nemira, sve je otvoreno našem pogledu navodeći nas da zastanemo trenutak i sagledamo prizor.

Izbor sv. Mihovila za zaštitnika hrvatske policije obvezuje nas da ne zastanemo samo na tom vanjskom činu i vanjskom obilježju, nego da u sebi nosimo duh sv. Mihovila, da u svom svakodnevnom životu koristimo duhovno oružje, a to znači da nam je u borbi protiv zla i izgradnje naše osobnosti, ljudske i kršćanske, potrebna Riječ Božja, povjerenje u Boga, pravednost, a to znači vršenje Božjih zapovijedi prema Bogu i čovjeku, povjerenje u Boga i na kraju molitva.

U radosnom iščekivanju svetkovine Božića u nama odzvanja pjev anđela i potiče nas da zastanemo pred tajnom Utjelovljenja.

Predlažem da već nakon današnje mise mirnim prosvjedom prođemo ulicama naših mjesta, da zastanemo pred onim kućama kojima Crkva i svećenik treba samo u kritičnim životnim prilikama

Pišemo svoje statuse, letimo pogledom preko tuđih, zastanemo kod onih koji nas zainteresiraju, odgovorimo, većinski ostatak ignoriramo i svi smo sretni i zadovoljni.

U ubrzanom životu rijetko zastanemo i udahnemo punim plućima.

Žudimo za materijalnim i cijeli život nam prođe, onda zastanemo, okrenemo se i vidimo da iza sebe nismo ostavili ništa.

Zastanemo li i proanaliziramo postignuto, dobit ćemo ne samo informaciju o tome što je dobro učinjeno, već i energiju i želju za novim pobjedama.

Molitva nije niti nekakvo ' ' punjenje baterija ' ', nekakav emocionalni oporavak, da bismo mogli nastaviti tamo gdje umorni zastanemo, najčešće opet po svome.

Kraj školske godine prilika je da zastanemo i osvrnemo se na proteklu godinu obrazovanja, odrastanja i odgajanja.

Cijeli dan samo trčimo, a nimalo ne zastanemo kako bi se divili onome što nas u tom trenutku okružuje: čovjeku pokraj sebe, cvijetu u vazi ili pak jesenskim bojama koje ukrašavaju naš Grad.

Kad zastanemo nad rijekom vremena, ne protiveći se njegovoj prolaznosti nego diveći se ljepoti života, možda ćemo bolje vidjeti sebe i svoj život i ljude oko nas, negoli dok smo u neprestanoj jurnjavi.

Koliko god sporo vukli noge rivom, brzo ćemo stići do njenog kraja, ako svakih nekoliko koraka malo ne zastanemo i ne popričamo s nekim.

Misli se rađaju u čahurama mislitelja, a postaju vrijednost tek kada zastanemo u misaonom hodu.

Kad zastanemo, negdje usput, da se odmore i nahrane konji i kočijaši naše karavane, odmah se okupe seljaci, pogledaju nas izbliza i shvate da nismo objesna družina mladih ljudi, nego tužna skupina nepoznatih došljaka iz grada, izmučenih i osakaćenih.

Željela sam jednostavno približiti ovaj problem ljudskom srcu, potaknuti sve nas da zastanemo i promislimo koliko je za nas voda važna.

Na zagrebačkim zidovima često pronađemo rad koji nas toliko privuče svojim izgledom ili porukom te natjera da zastanemo i razmislimo o njemu.

Obično u trenucima kada nekom upućujemo zahvalu zastanemo i promislimo pokušavajući izbjeći uobičajenu formu poruke koju upućujemo kao po navici.

Vozimo i razgledamo, zastanemo kod« Skele ».

Kad istinski zavolimo i prihvatimo sebe baš takve kakvi smo, kad se počnemo oslobađati potrebe da budemo nešto što netko drugi od nas očekuje, kad počnemo malo više ugađati sebi i s vremena na vrijeme zastanemo i čestitamo sami sebi na svemu što smo do tog trenutka postigli, u nama će se početi otvarati neiscrpno polje mogućnosti i bit ćemo otvoreni za prosperitet svake vrste.

Prstenasta fabula odpočinje rečenicom usmjerenom prema glavnim junacima - " Zatim su otišli ", a završava metaforom njihove nevažnosti za širi kontekst - " Ponekad zastanemo, napravimo nešto, kažemo nešto, i onda prođemo kroz neku kapiju, nestanemo. " Popović pri tome stvara futuristički narativni svijet u kojemu su do krajnjih granica dovedeni odjeci Domovinskog rata, politika vladanja, zagađenje okoline, želja za profitom.

Svaka se uloga izražava govoreći o sebi kao o " ja ", i često nismo ni svjesni suprotstavljenih vrijednosti koje postoje među ulogama (dok se ne dogodi neka katastrofa, ponekad i tada samo zastanemo i marljivo ponovno složimo sve kako je i bilo).

Ta lica zaslužuju da i danas zastanemo, da im odamo počast, da podijelimo makar djelić njihove patnje, jer zbilja barem toliko možemo.

Jako me se dojmio..., ako malo zastanemo i razmislimo... ova naša Zemlja ima razloga za ljutnju jer smo je prestali poštovati, a samo nju imamo i Bog ju je stvorio za nas.

Život nas često melje obavezama i malo je vremena da zastanemo i osjećamo jedni druge na drugačiji način.

Kao da nista oko mene ne postoji, sve je samo opsena....... kao da nikada nije ni bilo..... prolazi, nestaje u nepovratu.... Konaciste.... napokon, jesam besmisao u smislu..... zastala... da odmorim dusu u prolazu..... za trenutak.... da budem... da odem i da se vratim svaki put... spoznajuci da sam oduvek bila, da oduvek jesam i da cu zauvek biti... ali tu na izvoru pitke vode koja leci.... ulazeci u sve pore, spira sve.... Tako laka, leprsava, zauvek divlja, neuhvatljiva.... toliko svoja, a toliko nepostojana..... predivan osecaj... vecan...... Da, uvek cu biti tu... u prolazu.... vecno da se osmehnem... da se neko nasmesi.... da se probudi..... ali isto tako me vise nece biti nikad, jer jeste sve iluzija, slatka mrena.... pitka..... carobna... dopadljiva.... ali samo dok ne spoznamo.... tada trebamo otici..... iskusiti sta jeste.... vratiti se da se za trenutak setimo ko smo, pa nastavimo dalje... da.... neka bude kao podstenik, ako smo zaboravili, da nas trgne, prene iz sna.... iz dremeza.... iz zablude..... Divlji vetar vas ljubi, a da vi to ne znate samo vas nezno pomiluje po obrazu, divlji vetar vas grli, a da toga niste svesni, samo ste laki i srecni bez razloga, divlji vetar vas voli, a da to ne znate, samo ste ispunjeni ljubavlju, koja jeste i ne prolazi.... cak i kada prestanete da verujete u nju.... konaciste je tu, da zastanemo..... speremo sve grehove, odmorimo zaboravljajuci sto nismo i da se probudimo okupani jutarnjom rosom, svesni toga ko smo, sta smo i gde smo... nastavimo dalje, vracajuci se svaki put kada je za to vreme....