Nekada osjećam grižnju savjest da možda zbog brojnih obveza djecu na neki način zapostavljam, ali trudim se da zajedno rastu u zajedništvu mjere i molitve pa ih potičem da dolaze nedjeljom na svetu misu gdje ih mogu vidjeti i oni mene.

eii ljudi.. pa evo, mislim da bi bilo krajnje vrijeme da napišem koji novi post. da ne bi ispalo da zapostavljam blog. pa eto da krenem.. kod mene vam je sve super škola.. a tapija ko i uvijek.. ali je okei love.. pa, super frendovi.. nadam se da su svi okei. jer se s puno njih nisam jako dugo vidjela ali ovu subotu idem s debbie, janom i helly van. napokon. full dugo nisam pošetno popričala s njima. ehh. i takoc. sutra ovi idu u Vukovar na regatu.. nadam se da će nam se vratit s dobrim rezultatima. a joj. ja sam danas išla trčat cijeli trening.. noge ne da me bole.. nego ih ne osjećam.. a trbuh me ubija.. jer ja budala išla trčat dok imam. a sikk. i takoc. uglavnom.. sve vam je super kod mene.. nemam se na šta žalit. heh. pa eto.. to vam je moje kratko javljanje.. da znate da sam živa.. ajd uzivajte mi.. volim vas sve. pusa papa

I tako u svoj strci ispisujem retke, pomalo povirim u blogosferu nebi li pronasla zaostatke i uhvatila vas bioritam koji je sada nakon pomicanja sata razlike citavih deset sati:)).. Ovdje sam.. procitam u neke kasne sate i pokusavam odgovoriti svima ili barem ostaviti pozdrav iz sparne australske noci.. ne zamjerite mi ako se cini da vas zapostavljam.. znajte da sam tu negdje iako se cini jako daleko:)))

Odmah se sjetila da ja isto tako zapostavljam i nju, kao što sam zapostavio siroto napaćeno drvce.

Ipak školske obaveze nikad ne zapostavljam, one su uvijek na prvom mjestu.

Nije ni čudo šta ovaj moj mamlaz (ma ja to njega od milja zovem, nemojte mislit da ja tu nešto loše mislim) govori kako ga zapostavljam.

... što hoćete od mene i mog turnira?? borim se za turnir, zapostavljam posao, obitelj, ljubav, prijatelje,... i opet ne valja??? da mi je znat jel bi se itko sam usudio radit turnire, molim vas sve koje komentirate moj turnir, moj tekst, da mi se izjasnite, što bi čovjek morao dat da postane savršenstvo od nogometa i da ga se ne " pljuje ".

A ovaj moj sjedi iza mene i duri se da kako ga ja to zapostavljam, kako mi je net bitniji od našeg braka i sl.

ja stvarno ne shvaćam zašto svi pričaju o nekom teškom odgajanju djeteta, teško je kad ovo, teško je kad ono, ne zna te vi kako je kad imaš malu bebu.... bla... bla... bla pa imam ih i ja troje, s tim da su dvoje zadnjih blizanci, i dojila sam ih godinu dana, i kuća mi je uvijek počišćena kao i prije njihova rođenja, i ja sam isto raspoložena kao i prije njihova rođenja, i imam vremena za svoje hobije i za muža kao i prije njihova rođenja, i ne zapostavljam starije dijete radi njih i ručak je svaki dan u 12:00 na stolu, i djeca su najkasnije u 22:00 u krevetu, a onda me muž ima samo za sebe. ne kužim šta vam je toliki teret briga o djetetu? sve se može kad se hoće, ako se dobro isplanira dan sve se stigne. ja recimo ne gledam sapunice i ne piljim u tv ili komp kad mi muž dođe kući s posla, već nam skuham kavicu i tih pola sata provedemo u razgovoru o svemu bitnom. djeca se igraju u sobi, mi nakon kave svako svoga posla se uhvatimo i tako do 20:00. onda djeca večeraju pa ih skupa okupamo (dok su bili manji), mazimo se s njima sat vremena prije spavanja i onda oni idu u krpe. a mi imamo vrijeme za sebe.

Dok sam i novinarka i spisateljica, jednome od toga se ne mogu skroz posvetiti, a kako od novinarstva živim pisanje knjige ponekad zapostavljam i žao mi je zbog toga.

Čak sam uspjela naći vremena za svoj društveni život i na sat dva uživati u društvu svojih frendica koje mi nedostaju i koje, nažalost, zapostavljam u zadnje vrijeme.

Ovdje je bitno to što sam došao do zaključka da prihvaćajući panteistički monizam zapostavljam i relativiziram dualizam, a time i razliku između dobra i zla koja je, po meni, ključna.

Sve jače poprimam obrise neispavanosti, ali ne pomišljam na predaju o kojoj sam nekada tako rado slušao, već jednostavno zapostavljam način po kojem sam svojevremeno bio poznat.

Evo, rekoh, dok čekam da mi mašinka opere turu robe, idem nešto napisat novoga, da mi ovih tri i po čitatelja ne pizde kako ih zapostavljam.

Možda jednostavno gubim vrijeme na preživljavanje u ljubavi i poslu, a pritom zapostavljam nešto što mi je pred nosom, nešto što mi je suđeno i što kao takvo ne mogu prepoznati.

u mene isto ko rajderica, isti simptomi patnje. jos dodajem da mi nije ni da sebe sredim, zapostavljam sve, smršavila i tako dalje redom..., samo sada kada je gotovo to će ici na bolje, onako očajna sam bila i sa njim.

Znam, ovo je prvo pitanje koje sam se i sam pitao čuvši za koncept ove društvene mreže jer kao prvo, pobogu, što bi me nagnalo da kolekciji društvenih mreža na kojima sam aktivam pribrojim JOŠ jednu kada većinu sadašnjih debelo zapostavljam i kao drugo, lajkovi/interesi su koncept koje je uveo Facebook, zašto bih trebao imati JOŠ jedno mjesto na kojima ću ih gomilati?

sve ovo: muzika, ples - totalni sam antitalenat vecere u nepoznatim drustivma - cini mi se da uvijek pricam o pogresnim temama priortiziranje svakodnevnog zivota - uijek radim nesto sto mi nije na redu a zapostavljam ono sto bi trebalo bit na redu fokusiranje - lose totalno lose sharm - nemam sharma sportovi - samo tipa shaha: (ne znam s djecom - grupa djece zna me totalno izludit talnet za uredjenje entrerijera - totalno antitalenat za boje i oblike baratanje s novcem - ne znam racionalizirati feniranje kose na cetku - eh kad bih samo znala vrste riba - nikad nisam znala ribe raspoznat vrste vina - poslije prve case sva su mi ista kuhat kao Angela Lawson - eh da mi je snalazljivost u zivotu - malo mi manjka pituravane zidova i svi ostali korisni kucni radovi - eh da znam sredit kucu kao kad to napravi profesionalna cistacica - eh kad bih bila u stanju dobar sofer - i to bih rado bila administracijski poslovi - izbacilo me jednom davno kad sam probala izigravat sekretaricu i jos svasta..

Tada sam usred ljeta pozvan na neku izvanrednu sjednicu proširenog Upravnog odbora na kojoj je izgovoreno da ja zapostavljam interese DHK, a zapravo je to bila želja da me se smijeni.

Ä uj lalo, slažem se sa tobom, no trenutno sam sama i ne zapostavljam muža, kad on dođe sigurno više ne ću biti tu: -) Kupila neki donji veš a volim da on prokomentira usput....

Imam 46 godina, u braku sam 26 godina, muž mi predbacuje da zapostavljam spolni život, a ja sam u kroničnom stresu, seks mi je zadnja stvar od svih stvari koje moram.

Ali da ne ispadne da zapostavljam, ili podcjenjujem pamet ostalih Hrvata, treba reći kako je Hrvatska iznimno pametna nacija.

" Ja kao vukovarsko-srijemski župan, zasigurno ne zapostavljam Vukovar, niti to čine županijske vlasti.

jutro bar je meni iz kreveta na posel danas sve zapostavljam samo odmor i posel jučer hmmm bilo odlično onak nisam neki slušatelj narodnjaka i to al jučer smo bile na narodnjacima ibilo je dobro naravno par mi pjesama zapelo u uho to mi uvijek tako bude i onda ih vrtim dok mi ne dosade a onda odustanem neznam trenutno mi ova zapela u uho

Zapostavljam prvu i drugu pomisao i uključujem prvu.

Hoču reći, da je predebela, da premršava, da je svaki dan bolesna, da izgleda zapušteno.. a brate tuži me onda socijalnoj službi, ali ako ne vidiš simptome da je zapostavljam, zašto ih uporno tražiš???

Volim provode, ali ne zapostavljam nogomet - često je isticao Ronaldinho u intervjuima

Evo da ne zapostavljam svoj blog... dobila sam upalu mozga od silnih ispita, i i ispitivanja, dnevno pisem po tri ispita, trudim se koliko god mogu da ispravim.. jucer cujem sjajnu vijest od profe iz knjigovodstva kako ce ona mene rusit, a meni mrak na oci, a danas bila tako dobro sunce prema meni i dala mi da ispravim odmah sljedeci sat.. Zena ko da ima nes protiv mene, slucajno kasnila minutu na sat, udjem.. zenska me gleda smije mi se u oci i kaze: e ivana da ti nisi dosla sad na sat pao bi snijeg... (jer inace imam 0 opravdanih i 0 neopravdanih =:) koji sam ja.. hahaaa... sutra fucki ' n strajk, pa kud ce s njim 5 dana prije kraja skole, nie mogo bit u 3. mj.. neeee nego par dana prije kad moram (o) ispravit ocjene... tu nadju strajkat da im dignu placu za 200 kn, ma nek si idu doma kopat vrt..

Pa tu nastaje problem jer zapostavljam nauku, da bi uživao sa devojkom.

Jedna rijeć, loše.. onda se većina ljudi pita zakaj ne komuniciram previše s ljudima, zak zapostavljam sve i zak se maknivam od svih.. upravo zbog tih gamadi koja hoda po svijetu bez života i sam gleda nekog kom bi se mogla umješat i sjebat ga.. nabijem ih sve na krasan kurac. i tračeve njihove, i laži koje svaki put smisle. kolko čovek može bit jadan da ide takve gluposti smišljat. kolko sam se ja tračeva naslušala o sebi, i o drugima.. priznam, ko klinka sam voljela puno tračat, al da bi ja nekaj zmislila pa rekla: S nikad. uvijek sam slušala druge i prenosila to isto trećima.. opekla se par put i prestala tračat. svatko treba naučit na svojim greškama, jer od drugih se može sam upozorit i pokušat ne napravit istu grešku.. al ne i naučit.. samo iz svojih greška se ući.. al ljudi, kužim da klinci vole smišljat i tračat. jebemu mater, mi smo već odrasli i kak se netko još može hranit lažima ii glupim tračevima.. pa daj si nađi život i potrudi se mal u životu uspjet, a ne da lažeš sve kaj zucneš. takve ljude bi tak namlatila, sam ih treba sve dobro nalupat. najradije bi se maknula od svih i ošla živit na neki pusti otok, sama. il s osobama koje volim. et, potrudila sam se zadnjih dana počet mal komunicirat s ljudima, još prošli tjedan.. mal počet izlazit s društvom van.. pričat s osobama s kojima se dugo nisam vidla nit čula.. i pričala s jednom osobom s kojom si nisam bila dobra kojih 2 i po god. i više.. burna prošlost. prije sam mu sve vjerovala, uvijek bi me pridobil sam da kaže par rijeći, pa makar i bil kriv. da, voljela sam tu osobu kojih 5 god, ak ne i više. i kad sam ju zadnji put vidla, shvatila sam da na taj način, ništa, al ništa više ne osjećam. i tu mi je drago. gledam ga u potpuno drugačijem svjetlu, ne ko dobru osobu, nikako. nakon sveg kaj je napravil i rekel, nemrem ga gledat ko dobru osobu, mogel bi on bit i tekak dobar da oče, al kad je jednostavno pokvaren i nemre se promjenit, isto ko i jedna žesnka koju znam i s kojom imam burnu prošlost isto. plakala, molila za drugu šansu, klela se da se promjenila, rekla da se oče promjenit, da sve shvača. da više nikad neće lagat, nit kaj sl. a et, nije mi trebalo dugo da shvatim kak je ostala ista, i gora. sam kaj ona zna sve kaj mislim o njoj. kad imam kaj o kome reć, velim sve. kad kažem da je netko loša osoba, ta osoba zna da ja to mislim o njoj. ne pričam za nekog da je loš i onda si kasnije dobra s njim, ko mnogo ljudi kojih znam. to me jednostavno tolko nervira. prije sam sam šutila, puštala si mira.. al počinje ić na živce, reko iskrena budem ma kolko me netko mrzim zbog tog, jer upravo to. ljudi ne vole lošu istinu, sam dobru. a nit loše mišljenje, sam dobro. a ja.. ja imam o sebi sam najgore mišljenje i očekujem sam najgore mišljenje. znam prihvatit svakakvo mišljenje, osim komplimenta.. to se trudim bar reć hvala.. makar mi neide xd ugl, skrenula s teme.. jednostavno mi se gadi ovaj svijet i ovi ljudi. ima tolko pokvarenih i dvoličnih ljudi, zat se makivam od svega, zat se zatvaram u svoju sobu jer sam tam najsigurnija i najmirnija. makar me to mjesto počelo tolko nervirat i činit živčanom da nemrem puno držat tu.. svaki tren proveden u toj sobi samo tjera na mržnju, depru, tugu.. previše loših misli je u toj sobi, previše loših trenutka.. loše misli sam kruže zrakom.. nema dobrih misli, sve potonule u nepovrat. sve izgubljeno.. jednina svjetla točka mi je bil on.. shvatila sam da mi treba netko na taj način.. da se osjećam potpuno i ispunjeno.. obitelj i on.. frendovi, također. bolje imat par ljudi kojima možeš vjerovat nek tonu ljudi koji te zapravo mrze kad nisi kraj njih. netreba to meni, dok got živimo shvačamo ko su nam prijatelji. al s vremenom se naučiš sam živjet sa sobom, kak ja.. ne se voljet, na tom moram poradit.. da se pomirim sama sa sobom i krenem živjet kak spada.. dosta je bilo zatvaranja, uništavanja i depre.. trebam počet živet, idu godine, više nisam dete. nisam srednjoškolka ni osnovnoškolka koju briga za sve, koja nema nikakve obaveze i ništ sl.. a et, lako reć, teško napravit.. samo bi htela bit ko prije, zatvorit se u sobu i da me boli kurac za sve.. da nemam nikog, d a se maknem od svih.. loše društvo sam imala podosta, radila stvari na koje se ne ponosim i za koje bi sve dala da mogu promjenit. moje djetinstvo, od kad sam počela shvačat kaj to znači živet i kakav je svijet.. poslje četvrtog osnovne.. nije oke.. imala sam sve, obitelj koju svatko može poželjet, koji bi sve dali za mene.. makar su mi starci razvedeni i to dosta utjecalo na mene jer se desilo onda kad mi je mama najviše trebala, i treba još.. kroz te godine odrastanja rijetko sam vidla mamu, a to rijetko se pretvorilo u naviku i ostalo na tome. žalosno i pre žal mi je radi svega kak se i ja ponašam prema mojima doma, al jednostavno sam takva, i nemrem pokazat osjećaje, rađe se pravim hladna i da me briga nek da pokažem da mi stalo. i mrzim se zbog tog.. jendostavno djetinstvo mi nije bilo lijepo, jer sam si sama napravila da mi nije lepo. s tim zatvaranjem i odvajanjem od svih.. navikla se i sad se teško prilagođavam svima.. i teško ulazim u taj svijet odraslih.. odustajem svaki dan, a opet svaki dan živim.. svaki smisao života gubi opče smisao, a opet živim.. htela bi nestat i napustit sve.. al kad te to nekaj drži na životu.. da nemam doma svoje, bila bi odavno mrtva.. ne volim sebe, ne volim kak sam sagradila mišljenje o sebi koje se na početku temeljilo na mišljenju drugih. osnovna mi bila koma, bila sam pre hiperaktivna i zato su me ljudi iskorištavali i uništavali mal po mal. imala lažne frendice, nisam bila prihvaćena u društvu baš.. jednostavno svi su mi zabili nož u leđa kad got su stigli, a ja bi im ponovo uvijek dopuštala.. nisam se znala branit nit izborit za sebe, ko uvijek najlakše mi je bilo odustat i maknut se od svega.. s vremenom sam se počela i mjenjat, i srednja me dosta promjenila i naučila dosta svemu.. al opet se osjećam tako glupom i htela bi sve ponovit i tolke stvari promjenit.. nisam se dobra sagradila, bez cilja, bez samopouzdanja, bez ičeg lutam svijetom.. nit pametna, nit snalažljiva, ništ.. sam uništavam sebe i ostale.. i nikak da naučim.. jednom bi trebalo bit dosta, dosta tog svakodnevnog živciranja i depre.. samo je pitanje kad.. pa da još o jednoj stvari pišem.. mislim da sam ušla u svijet zaljubljenih, nakon tolko dugo vremena.. opet sam se sjebala.. opet sam otvorila svoje misli i sebe pogrešnom.. i jednostavno više nemogu tak. prvi put nakon dugo vremena sam osjetila da bi to moglo bit to.. prvi put sam osjetila tolku snažnu volju, kakvu nikad u životu nisam.. i usprkos tome kaj sam se bojala, išla sam do kraja, trudila se, i davala sve od sebe.. očito ne dovoljno.. i da priznam, da mogu birat da sve ponovim il da ga jednostavno nikad nisam upoznala.. birala bi da mogu sve ispočetka s njim i da ga pokušam zadržat.. promjenil me je.. daljina nas dosta sjebala mislim.. da smo bliže.. možda bi nam i bolje bilo.. isto je i on sjebana osoba, povjerenje je sjebano.. nisam ni ja vjerovala nikom.. dok nije on ušel u moj život i napravil totalno urnebes, promjenil me, pomogel mi da pobjedim gotovo sve strahove, uz njega sam se osjećala sretno.. on me spašaval od depre, on mi je bil jedina svjetla točka u svem tom lošem kaj mi se događa.. a sad? sad se već 2 tjedna nemogu pomirit s tim da je gotovo.. da ga više nema, i da ga više nebude.. i sad to zadnje vrijeme trošim na to da se čim više čujemo prije nek i njega napustim.. dok got se nadam, dok got mislim kak možemo još bit skupa.. idem dalje, i držim ga u svom životu.. samo je ovaj vikend sad presudan.. previše razmišljanja, živciranja, stavova, i sveg tog kaj bi se moglo dogodit.. razmišljam i o dobrim i o lošim stvarima.. svjesna sam i jednog i drugog događaja, samo znatiželja pomješana s nadom i strahom radi svoje.. oču znat kak bude sve bilo, kak bude sve završilo.. nemrem opisat osjećaj praznine i opet bjesa i ljutnje i depre koji osjećam.. mislim da sam si za sve sama kriva, za sve kak se osjećam i za sve kak sam si skrojila svoj život.. neznam zak živim, trebal je na mom mjestu živet netko prepun života i prepun sreće, jednostavno prepun snage za borbu ma kolko ovaj svijet bil okrutan.. ljudi počeli razmišljat sam kak bi njim bilo bolje i kak bi mogli sjebat druge... di je nestala ljubav? ljubaznost? uljudnost? di je nestala sreća? zakaj su ljubav i sreća dopustile mržnji i nesreći da prevlada svijetom i ljudima.. zakaj Bog to sve mirno gleda.. zakaj nas kažnjava tak.. previše pitanja a premalo odgovora.. previše živciranja bzvz.. zakaj strah vlada svime.. di su borbe, nade, vjerovanja, di je jakost u nama da prevlada sve loše trenutke.. di je složnost.. složni budemo svi onda kad bude smak svijeta na najmogući način i kad nam bude svima samo jedno zajedničko; molitva za život i spasenje. svijet može bit tolko dobar, tolko toga nam može pružat, a mi idemo protiv njega.. sam zato jer nas nekoliko budala vodi kroz sve a mi nemamo jebenih muda suprostavit se tome i nać neko lijepo rešenje. dosta je bilo tih sranja.. lako pisat, lako pričat.. al treba sve to i pokrenut.. kad čovijek ima moć i novac, nije mu više bitna sreća drugih ljudi, nit odgovornost prema drugima.. kroz sve nas vode sam jebeno sebična i dvolična gamad. opet kaj ja tu mogu..? poštivat svijet, prirodu, ljude? kad su ljudi takva pohlepna gamad postala.. sve je postalo tak hladno, bezosječajno.. propadamo iz dana u dan sve više.. a nikog nije briga.. kad se sreća i ljubav probude, svijet bude postal bolji.. treba nam spas, treba nam nekaj kaj nas bude spasilo.. nikad nije pre kasno.. zat me vjera u Boga drži.. previše živciranja oko toga, a nema odgovora nigdi.. najlakše odustat kak to svi uporno rade.. možda se i sjete tog o čem pričam.. al sve to brzo ode u zaborav.. žalosno je to.. kolko ljudi više ne primječuju ono lepo vani.. kolko ljudi ne gleda ono savršenstvo vani.. prirodu koju tolko obožavam.. životinje koje su pametnije od nas ljudi. eh, mogu sam sanjat o tom pustom otoku.. al svaki izlazak iz moje sobe me sam spusti na zemlju.. svaki izlazak u taj odvratan svijet, ubije moja lijepa razmišljanja.. uf.. jesam se raspisala.. da.. trenutno mi okuplja misli sam to kaj mislim o njemu.. non stop.. i to kaj neznam kaj on misli.. i to kaj neznam na čem sam.. i to kaj neču vjerovat da više nebudemo skupa.. al et, subota.. dan odluke i dan kad bum sve znala.. zanima me sad užasno jako.. i nemrem čekat više.. tek je srijeda.. sam se mogu nadat i dalje. i pokušat vjerovat da bude sve oke.. i still believe in you... in us.. i only need that you believe too.... i hope you hear me.. 19:55, Komentiraj 0 Print 18.07.2010... al osmjeh tvoj je kriv da znaš što me osvajaš volim osmijeh tvoj, baš dobro ti stoji.. još ti bolje stoje poljupci moji..