Kako sam za sebe smatrala kao dijete da sam prilično zrela osoba, a taj mi je osjećaj davala sklonost introspekciji koja me zapravao zavaravala da sam spremnija za život nego što sam bila-u vrijeme rata kad su mnoge stvari se obrnule, a potom u srednjoj školi kad su se ispoljile prve depresije i kad sam doživjela kulminaciju krize identiteta u kojoj sam dovoljno očajavala i to vlastitim izborom, kao što je bio izbor intrigirati se granicama između " ludila " i svijesti da ostaneš normalan spoznala sam, naravno nakon osjećaja i spoznaje da je granica jako tanka, da tu fazu očajavanja - i sve faze s kojima nas situacije života suoče, treba proći - upravo zato da svaki put kad se sretneš sa sličnim istim ili drugačijim tipom udaraca u životu ih primiš kao nešto što je tako trebalo biti, kao nešto iz čega trebam nešto naučiti i unaprijediti sebe i svoju svijest, a ne gubiti vrijeme na očajavanje, što ne znači da tugu treba zatomljavati, to je nešto što jednostavno kad nadođe treba prihvatiti kako bi brže prošlo, makar mjerili tu brzinu satima ili godinama.