Krive smo i što smo naletjele na nekog bez osjećaja ili sa malo osjećaja... ili... što god... ali mi žene barem možemo priznati kada uprskamo, kada zaseremo, kada se nađemo stisnute između četiri zida, bez nade da ćemo ikada izaći van... pa opet nekako izađemo, isplivamo i.... ponadamo se možda... Reci mu što osjećaš bez obzira što koštalo... jer i sama znaš da je ovo samo mučenje bez kraja, mučenje bez smisla i mučenje bez nade.