Zatvaram oči i pokušavam se koncentrirati i uspostaviti unutarnji mir bez misli.

Izložba Davora Sanvincentija, pod nazivom ' Slušao sam sebe kako zatvaram oči, kako ih ponovno otvaram ', otvara se u utorak, 21. rujna, u 18 sati, u Galeriji VN, Zagreb.

Na trenutak zatvaram oči i zamišljam ti ruke koje su tako blizu mojih.

Visoki zvonik, kojeg mještani zovu turanj, pravi mi hlad u ovom izuzetno toplom dijelu ljeta Gospodnjeg 2011. Zatvaram oči, ali tekst mi je urezan u memoriji: Milano, listopada 2009. godine.

Zatvaram oči dok osjećam neopisivu ugodu.

Zatvaram oči i gledam u crno.

Iako sve vidim, gotovo sve... zatvaram oči i prepuštam se... onom kvazi nadajučem osjećaju prividne opijenosti i poluosmjesima nikada do kraja iskrenim, tek kratkotrajno radosnim dok ne dođe STVARNOST i onda se osmjesi mjenjaju... a ja?

Čim dobijem mejl s takvom zlaćanom sličicom, odmah zatvaram oči i stišćem delete, da se kletva ne primi.

Napisao sam da institucije koje su odgovorne u Hrvatskoj trebaju snositi dio odgovornosti, dakle pokušavam biti realan i ne zatvaram oči pred činjenicom da postoje u Hrvatskoj izgrednici, od kojih se trebamo ograditi i kazniti ih po zakonu.

Zatvaram oči i prislanjam svoje usne na tvoje.

Gledam u tvoje prozore, gubim ravnotežu, širim ruke, zatvaram oči, sjever-jug noge napušaju me i odlaze u svijet, tako posvađane, svaka na svoju stranu.

Konzumiram meso jer je kao takvo neophodno zdravom funkcioniranju organizma, i priznajem, pomalo zatvaram oči (jer je tako lakše) pred činjenicom da nešto mora biti ubijeno da bih ja mogla živjeti, jer je to jedini način da nastavim s dosadašnjim načinom prehrane (kojeg smatram najzdravijim), jer ponavljam-ne bih mogla jesti ono što jedem ukoliko bi cijelo vrijeme imala osviještenu činjenicu da je prije toga imalo sve osobine živoga (konkretno, osjećaje) Sve ostalo smatram potpunim i neopravdanim, okrutnim ljudskim djelima koja svoje ishodište imaju u pohlepi, bezosjećajnosti i to radimo zato što to možemo - principu

S pajaš se sa prvim svjetlom na P rozoru, dan ulazi u kadar A ja sam " click ", J edna od snimateljica Neba A ti, sanjar, pomičeš mi perspektivu u Š areno okvirje spektra za S nove u prigušenim svjetlima N oći i namještaš ručno O svjetljenje za sliku V an objektiva, pristajem na E ksperiment i zatvaram Oči I J ava postaje A materski snimak V oljenja.

Možda ti moja sigurnost u znanje izgleda kao da zatvaram oči pred hrpom stvari koje bi mogao naučiti ali nije tako.

Spuštam lijevu ruku uz tijelo i zatvaram oči.

Spuštam se na jastuk, zatvaram oči i znam da neću u posjet tuđim snovima.

Stolica više ne žulja, prašina više ne leti, ne brinem se više da l ' ću prdnut ili ne, čak mi se više ni ne prdi... samo mir i užitak u psihodeličnim Brahmsovim capricciima i intermezziima... Zatvaram oči, letim, primjećujem da se gladim po naježenim podlakticama... obožavam onaj njegov prelazak u duboke note... skoro zaplakah...

Zatvaram oči i uživam u tom hladnom dodoru.

Mojim tijelo prolaze trnci od vrata se spuštaju duž kralježnice prema petama, to je jedan neopisiv osječaj, opet zatvaram oči a njeno lice ponovo ispred mene.

Zatvaram oči i želim osjetiti tajnu početka, trenutak kada sam ušla u tu obečanu zemlju dobrih ljudi, trenutak u kojem mi se nasmiješio Merlin, čarobnjak u kojem se, po legendi, zrcališe beskrajne mogućnosti.

Neki drugi dan zatvaram oči u kojima mi sunce siječe zjenice na trilione protona kroz koje isparavam u zidove i prostor.

Zatvaram oči, i odmah mi se vraća slika netom ugašenog članka.

Zatvaram oči: Isuse, molim te, ispravi ono što smo mi zabrljali.

Zatvaram oči i gledam ih kako stružu mraz s vjetrobrana i kreću na posao ili na put.

Usred vreve ovog (svagdanjeg) dana zatvaram oči.

Iako te ne mogu dotaknuti i opipati pokraj sebe, zatvaram oči i osjećam tvoju nazačnost koja me preplavljuje i nosi dalje k ušću ovog dana.

Koncentriram se samo na kompenzaciju.... 27... usta su mi puna zraka, pogled na sat 33.... zatvaram oči, guram glavu na prsa, otvaram oci.... 36... već osjećam brzinu kako me vuče dolje... 40. Zaustavljam se, pogled prema dnu, vidim one male travkice koje niču iz pijeska.

Sam tada zatvaram oči i čekam da prođe.

Zatvaram oči i zamišljam boginju kako me uvodi u trenutak, a onda me nosi kroz jedan cijeli radni dan.

Ne mogu je vidjeti jer odnedavno noću ne pratim trk sjena po zidu, nego silom prilika zatvaram oči pred sjenama... pogotovo Alisom, pred onim što me plaši... pogotovo Alisom, baš kao poodraslo dijete koje jako kasni u odrastanju još uvijek uplašeno od mraka, i koje je majka, jer ga voli (...) odlučno stavila u režim gašenja svjetla, za njegovo dobro... da što prije sustigne kompoziciju koja mu izmiče, i koja namjesto tihog teatra plešućih sjena na zidu, klopara bučno u bazičnom ritmu zdravog hrkanja - ostalih ukućana i sveg normalnog svijeta.