ne znam kako je biti dijete s dijabetesom, biti suocen sa zabranama. roditelji naravno zele svojoj djeci najbolje, tako nece djetetu bolesnom od dijabetesa kupiti u ducanu nutellu. iako ih sigurno srce boli sto im je dijete zeljno slatkisa. dobila sam dijabetes s nekih 27 god, najela se nutelle i svega u zivotu sto sam pozeljela. nicega nisam zeljna, ali s vremena na vrijeme me uhvati zelja, sjecanje na tu slobodu.. pojedi sta hoces i kad hoces, a nema posljedica. tada priznajem namazem i nutellu, spucam si inzulina kao u prci.. ali priustim si i to jer ne zelim da mi dijabetes stvara frustraciju odricanja. nikako nesto sto preporucam drugima, ali " zgrijesim " s vremena na vrijeme. mislim si, bolje to nego da se jednom u frustraciji napucam i zavrsim na hitnoj. ovako, znam koliko mi treba inzulina za pokriti nutellu. znam sto mi je ciniti da mi secer u krvi ostane u normali i kad zgrijesim. bilo kakve vrste zabrana, stvaraju kod ljudi odredjene frustracije i onda bas zelju za time sto im je zabranjeno. jako sam pazila na pocetku svoje bolesti i odrekla se svega sto je zabranjeno. neki ljudi to mogu, ne osjecaju pritom da se odricu necega. ja nisam mogla, mene su pucale zelje i nakon nekog vremena sam odlucila si ih i ispunjavati. ne mislim da cinim pametnu stvar za svoju bolest, ali kvaliteta mog zivota nije samo secer u krvi, nisam samo dijabeticar. to je jedan mali dio mene. drugi dio zeli pojesti nutellu s vremena na vrijeme, pa si ju i priustim. ne preporucam, ne tvrdim kako je to pametno. samo eto, priznajem svoju slabost i da nisam savrsen pacjent: -)